Kako je skromni Livnjak sa 16 godina otišao u svijet, a sada može da ga pokori

Upravo tada za Hrvatske medije rekao je kako bi se iz Ujedinjenih Arapskih Emirata u Hrvatsku vratio samo kao selektor.

Sa Al Ainom igrao je prvo historijsko finale azijske Lige prvaka, a skromni Livnjak Dalić izjavio je nakon te utakmice kako se u Europu ne misli vraćati, osim ako se nekim čudom ne otvori mjesto na klupi Hrvatske.

"Nisam tip koji traži kruha preko pogače. Zadovoljan sam ovdje, imam dobre uvjete, izgradio sam si imidž, usto sam cijelu godinu u kratkim hlačama i papučama. U Europu mi se ne ide, u Hrvatskoj bih, bude li se otvorila prilika, bio zainteresiran samo za poziciju izbornika. Ali, neću još dugo biti trener, sigurno ne još deset godina. Možda vam to zvuči neobično, ali uskoro će mi biti dosta tog stresa, napora, nervoze koju nosi trenerska klupa", rekao je krajem 2016. godine Dalić za Večernji.

Dolazak na klupu Hrvatske

Godinu dana kasnije čudo se dogodilo. Dalić je dobio priliku da se okuša na klupi Hrvatske. Čačić je nakon četiri kola kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo imao deset bodova na kontu i činilo se da će nakon solidnog nastupa na Europskom prvenstvu ovaj rođeni zagrepčanin odvesti svoju reprezentaciju na drugo veliko takmičenje. Međutim u završnici kvalifikacija Hrvatska se raspala. Porazi od Islanda i Turske doveli su u pitanje plasman na Mundijal. Nakon remija s Finskom u Rijeci Čačić je smijenjen, a dva dana prije odlučujuće utakmice u Kijevu s Ukrajinom Dalić je imenovan za selektora.

"Nisam dugo razmišljao, ne bojim se izazova i vjerujem u ove dečke. Hvala HNS-u na ukazanom povjerenju, a ja sam spreman za izazov koji nas čeka. Znam da situacija nije sjajna i da atmosfera oko reprezentacije nije dobra. No, ne želim gledati u prošlost nego se želim okrenuti utakmici protiv Ukrajine, samo me to zanima", rekao je Dalić nakon što je imenovan za selektora.

Skromni Livnjak prihvatio se posla i godinu i pol kasnije piše jednu od najvećih fudbalskih priča, ne samo Hrvatske, nego i kompletnog regiona. Hrvatska je u Ukrajini slavila s 2:0 golovima Andreja Kramarića i izborila je mjesto na smotri najboljih reprezentacija svijeta. Uslijedile su potom utakmice s Grčkom u baražu. Hrvatska nije imala problema. Prvi duel odigran u Zagrebu završen je pobjedom Dalićevih izabranika rezultatom 4:1. Revanš u Atini bio je samo formalnost, a završen je s nepopularnih 0:0.

Dalić je rođen u Livnu 26. oktobra 1966. godine. Otac mu je radio u Općini, bio je referent za školstvo i prosvejtu, a majka mu je bila domaćica. Uvijek ističe kako je bio mezimac u porodici s obzirom na to da je sestra starija od njega 20, a brat deset godina. Kako je u Livnu kao trener radio Vladimir Beara, mladi Dalić mu je "zapao za oko" i sa 16 godina dobio je poziv da ide u veliki splitski Hajduk. Kaže da mu je tako mladom odlazak u veliki grad dao dodatnu snagu. Nije želio vratiti se kući, kaže za njega bi to bio neuspjeh.

Osim Hajduka u kojem je igrao u tri navrata i jednom osvojio Hajdučko srce, trofej koji dodjeljuje Torcida, Dalić je nosio i dresove vinkovačkog Dinama, Budućnosti iz Podgorice, Veleža i Varteksa. Tekstilci su mu ponudili dom, a Varaždin je postao upravo to, njegov drugi dom. U ovom gradu ostao je 25 godina i još uvijek pomaže Varteksu - klubu koji mu je pružio trenersku priliku.

Kako je Veležovac Zlatko Dalić vratio Hrvatsku u svjetski vrh

U Varteksu igrao sa Varupom i Zilkićem

Za Dalićev dolazak u Varteks veže se i jedna tragedija fudbalera iz Bosne i Hercegovine. Te 1992. godine u Varteks su stigli i Vejsil Varupa iz Sarajeva i Esad Zilkić iz zeničkog Čelika. Nakon gostovanja u Đurđevcu na jednoj prijateljskoj utakmici njih dvojica su zamolili trenera Branka Ivankovića da ostanu duže u Đurđevcu kod prijatelja iz Bosne i Hercegovine. U povratku dogodila se saobraćajna nesreća, Zilkić je poginu, a Varupa je teško povrijeđen.

"Varaždin mi je poslije Livna dao najviše. Dao mi je mirnoću. Grad nije velik, a otvoren je za sve. Tamo žive ljudi s kojima sam se saživio, proveo ondje gotovo 25 godina. Taj grad mi je dao šansu da napravim nešto od svog života. Moja su djeca u njemu odrasla i u njemu smo se smjestili. Varaždin je naša obiteljska baza", rekao je svojevremeno Dalić u razgovoru za Gloriju.

Odaje utisak skromnog, poštenog, plemenitog i dobrog čovjeka i vrlo je teško ne biti na njegovoj strani, ne željeti da napravi uspjeh. Nakon pobjede protiv Ukrajine, u susretu u kojem je dva dana nakon imenovanja morao pobijediti u Kijevu da se plasira u baraž za Svjetsko prvenstvo, Dalić se vratio kući i gledao utakmicu Druge HNL lige između svog Varaždina (Varteks) i drugog tima Hajduka.

Mnogo negativnih komentara

"Odradio sam posao za koji sam doveden. Sve što sam postigao bilo je svojim radom. Otišao sam prije sedam godina iz Hrvatske i izgradio ime. Vidjet ćemo što će biti, a nadam se da sam pomogao igračima. Kada sam prihvatio ovaj poziv nisam dvojio niti sekunde. Za Hrvatsku bi i pješice došao ovdje ako treba, ali za dalje ćemo vidjeti. Čuo sam puno negativnih komentara posjednjih dana i ne razumijem čemu sve to. Nitko me nije nigdje gurao, moj rad i moja karijera su me doveli do ovoga. Dečkima sam u svlačionici poručio da budu gospoda kao do sada te da se ne osvrću na negativne komentare", rekao je Dalić nakon Ukrajine i osvrnuo se na veliki broj negativnih komentara "kauč selektora".

Posebno kada znamo da Dalić od svoje 25. godine zapisuje svaki trening koji je imao. Učio je tako na djelima profesora Branka Ivankovića, a potom i Luke Bonačića i Miroslava Blaževića. Nakon pobjede nad Ukrajinom mnogo se pričalo o tome da li Dalića treba ostaviti na klupi ili ne. Tražile su mu se mane, povezanost sa Zdravkom Mamićem i kao da se jedva čekao kiks Livnjaka da se otvori paljba. Kiks nisu dočekali, ne samo protiv Grčke, nego evo sve do danas, do polufinala Svjetskog prvenstva u fudbalu. Zaboravili su da je Zlatko Dalić sa 16 godina otišao u svijet, sa željom da se ne nikada za stalno ne vrati kući - jer to bi značilo neuspjeh.