Heroj čije ime se ne zaboravlja: Dževad Begić Đilda
Na današnji dan prije 30 godina poginuo je Dževad Begić Đilda - prijeratni vođa navijača Fudbalskog kluba Željezničar.
Stradao je od snajperskog hica u sarajevskom naselju Pofalići pri pokušaju da pomogne ranjenoj sugrađanki.
Dževad Begić Đilda je rođen u Visokom, 25. septembra, 1966. godine. Ubrzo mu se cijela porodica preselila u Sarajevo. Nakon osnovne škole, završava limarski zanat ali zbog svoje korpulentne građe i neustrašivosti, mladost je proveo radeći kao izbacivač u sarajevskim kafićima i klubovima. Živio je u sarajevskom naselju Koševsko Brdo, a ljubav prema Želji razvio je preko tadašnjeg prvotimca Želje, Milomira Odovića s kojim se družio.
Sarajevo pod snijegom: Pogledajte zimsku atmosferu na Baščaršiji
Heroj čije je srce bilo veće od Trebevića: Dževad Begić Đilda
Nadimak Đilda je dobio od riječi "Đilkoš", što u sarajevskom žargonu znači mangup, kavgadžija. Sama njegova pojava tjerala je i one najveće mangupe da dva puta razmisle prije nego mu se usprotive
Sretno je živio sa suprugom Hajrudinom s kojom ima četiri kćerke, Melihu, Melisu, Mirnelu, Dženitu, a peta, najmlađa - Dževada, rađa se poslije Dževadove smrti. Bio je po mnogo čemu poseban čovjek, dobar otac, suprug i zaljubljenik u fudbal i Plave s Grbavice.
Kao što je bio iskreni vođa navijača Želje, tako je s istim žarom i patriotizmom krenuo u borbu protiv agresora čim se čuo prvi pucanj u Sarajevu. Zajedno sa svojom braćom Halilom i Izetom postaje član pokreta Zelene beretke u borbenoj jedinici Bosnae max. Veoma hrabar i odvažan mnogo puta izlazi kao pobjednik iz izuzetno teških i opasnih akcija koje će vječno ostati u sjećanju njegovih saboraca.
Za Đildu kažu da je bio običan momak. Znao je s ljudima, a sama njegova pojava je tjerala i one najveće mangupe da razmisle dva puta prije nego se usprotive Đildi.
Kažu da se naoružao onog dana kada su u Sarajevu postavljene prve barikade. Priča kaže da je pokucao na vrata jednom od četnika i da mu je taj četnik bez mnogo dilema "poklonio" automat.
Od tog dana do dana pogibije Đilda je bio sve - i rezervni policajac i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidži i na Blekinom Potoku i na Zlatištu. Naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suočene s potrebom da navijačke rekvizite zamijeni ubojitim. Za spas svojih najdražih, to je i činio...
Đildini bližnji pamte da je govorio: "Ako treba ginuti, samo da nije od snajpera. Neka to bude muški", ali u trećem mjesecu agresije na BiH metak zločinca sa tada okupirane Grbavice zauvijek je prekinuo njegov život. I to baš s Grbavice za koju je živio.
Tog kobnog 11. jula 1992. godine u naselju Pofalići u pokušaju da pomogne ranjenoj ženi pogođen je snajperskim hicem. A samo noć prije toga je bio glavni u razbijanju četničkog gnijezda na Zlatištu. Mnogi i danas prepričavaju njegove podvige, koje je izvodio prateći sopstvenu parolu sa samog početka rata - "Ne možete vi Đildi ništa!"
Na mjestu pogibije hrabrog Đilde, Komanda 1. korpusa podigla je spomen-ploču. Dva dana nakon pogibije rahmetli Đilda je pokopan na šehidskom mezarju Kovači.
Posthumno je dobitnik najvećeg armijskog priznanja, značke "Zlatni ljiljan" i takođe posthumno proizveden u čin natporučnika. Kćerka Dževada je rođena nedugo nakon njegove pogibije. Brat Izet je poginuo iste godine, nemalo poslije Đildine pogibije. Bivša ulica Livanjska danas nosi ime Braće Begić.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.