Heroj čije ime se ne zaboravlja: Dževad Begić Đilda

Na današnji dan prije 30 godina poginuo je Dževad Begić Đilda - prijeratni vođa navijača Fudbalskog kluba Željezničar.

Stradao je od snajperskog hica u sarajevskom naselju Pofalići pri pokušaju da pomogne ranjenoj sugrađanki.

Dževad Begić Đilda je rođen u Visokom, 25. septembra, 1966. godine. Ubrzo mu se cijela porodica preselila u Sarajevo. Nakon osnovne škole, završava limarski zanat ali zbog svoje korpulentne građe i neustrašivosti, mladost je proveo radeći kao izbacivač u sarajevskim kafićima i klubovima. Živio je u sarajevskom naselju Koševsko Brdo, a ljubav prema Želji razvio je preko tadašnjeg prvotimca Želje, Milomira Odovića s kojim se družio.

Nadimak Đilda je dobio od riječi "Đilkoš", što u sarajevskom žargonu znači mangup, kavgadžija. Sama njegova pojava tjerala je i one najveće mangupe da dva puta razmisle prije nego mu se usprotive

Sretno je živio sa suprugom Hajrudinom s kojom ima četiri kćerke, Melihu, Melisu, Mirnelu, Dženitu, a peta, najmlađa - Dževada, rađa se poslije Dževadove smrti. Bio je po mnogo čemu poseban čovjek, dobar otac, suprug i zaljubljenik u fudbal i Plave s Grbavice.

Kao što je bio iskreni vođa navijača Želje, tako je s istim žarom i patriotizmom krenuo u borbu protiv agresora čim se čuo prvi pucanj u Sarajevu. Zajedno sa svojom braćom Halilom i Izetom postaje član pokreta Zelene beretke u borbenoj jedinici Bosnae max. Veoma hrabar i odvažan mnogo puta izlazi kao pobjednik iz izuzetno teških i opasnih akcija koje će vječno ostati u sjećanju njegovih saboraca.

Za Đildu kažu da je bio običan momak. Znao je s ljudima, a sama njegova pojava je tjerala i one najveće mangupe da razmisle dva puta prije nego se usprotive Đildi.

Kažu da se naoružao onog dana kada su u Sarajevu postavljene prve barikade. Priča kaže da je pokucao na vrata jednom od četnika i da mu je taj četnik bez mnogo dilema "poklonio" automat.

Od tog dana do dana pogibije Đilda je bio sve - i rezervni policajac i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidži i na Blekinom Potoku i na Zlatištu. Naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suočene s potrebom da navijačke rekvizite zamijeni ubojitim. Za spas svojih najdražih, to je i činio...

Đildini bližnji pamte da je govorio: "Ako treba ginuti, samo da nije od snajpera. Neka to bude muški", ali u trećem mjesecu agresije na BiH metak zločinca sa tada okupirane Grbavice zauvijek je prekinuo njegov život. I to baš s Grbavice za koju je živio.

Tog kobnog 11. jula 1992. godine u naselju Pofalići u pokušaju da pomogne ranjenoj ženi pogođen je snajperskim hicem. A samo noć prije toga je bio glavni u razbijanju četničkog gnijezda na Zlatištu. Mnogi i danas prepričavaju njegove podvige, koje je izvodio prateći sopstvenu parolu sa samog početka rata - "Ne možete vi Đildi ništa!"

Na mjestu pogibije hrabrog Đilde, Komanda 1. korpusa podigla je spomen-ploču. Dva dana nakon pogibije rahmetli Đilda je pokopan na šehidskom mezarju Kovači.

Posthumno je dobitnik najvećeg armijskog priznanja, značke "Zlatni ljiljan" i takođe posthumno proizveden u čin natporučnika. Kćerka Dževada je rođena nedugo nakon njegove pogibije. Brat Izet je poginuo iste godine, nemalo poslije Đildine pogibije. Bivša ulica Livanjska danas nosi ime Braće Begić.