Dno dna bh. fudbala: Uvijek su drugi krivi...

Bosanskohercegovački klupski fudbal i dalje je na niskim granama. Naši klubovi u Evropi ponovo su statirali, neki su se pomalo i obrukali, a jedino je Sarajevo preživjelo juni. Ali, o rezultatima nećemo, danas ih se sjećamo, sutra već nećemo, jer valja preživjeti. Koga je u takvim okolnostima zaboga briga za rezultat. 

Sve se u evropskom fudbalu mijenja, iz godine u godinu lige i klubovi napreduju, valjda to tako treba biti. Samo su naši sve gori i gori, nismo još dotakli dno, ali nismo ni daleko. Mušterije još uvijek dolaze iz Andore, San Marina, Lihtenštajna, Luksemburga. Pitanje je - dokad, jer i u ovim se zemljama u fudbal ulaže više nego kod nas.

Para nema!

Problem je, naravno, novac. Država para nema, ovo je jedna siromašna zemlja koja, izjedajući samu sebe, jedva preživljava zadovoljavajući one elementarne potrebe glomazne administracijske aždaje. Koga briga za sport, mrvice kao i za kulturu nisu dovoljne ni za plaćanje komunalija. Ni zakona o sportu nemamo, ništa nije riješeno, regulirano, klubovi su prepušteni sami sebi jer im ne garantira niko ništa. Nema više ni milostinje, sve su pipe zavrnute, kolektivi opstaju, a ni sami ne znaju kako.

Šta onda činiti? Kao jedini izlaz iz potpune letargije, ne samo u sportu već generalno u društvu, čini se otvaranje stranim investitorima. Ali, kako strance prevariti, kako ih dovesti i uvjeriti ih da svoje milione ubrizgaju u ekonomiju na aparatima za održavanje života?

Kako? Primjera nema mnogo, rijetki su, ali ih ipak ima. Fudbalski klub Sarajevo uspio je donijeti strani kapital u ovu zemlju, milioni malezijskog milijardera Vincenta Tana ''zakoprcali su se u opustošenoj bordo kasi. U Titovoj 38b danas se lijepo živi, zaposlenicima puna šaka brade, igrači iz najsnažnijih evropskih liga dolaze na Koševo, svi su sretni i zadovoljni. U ovoj je zemlji uspjeh isplaćivati plaće redovno. A u Fudbalskom klubu Sarajevo ''nađe se i za bajramluka''.

Dokaz da se može. Kad je već jasno da državu nije briga kao što je i nije briga, onda se jednostavno treba potruditi i pronaći rješenje, promijeniti stvari i to radikalno, zasukati rukave i početi raditi.

Recept postoji

Dino Selimović, generalni direktor koševskog premijerligaša ne igra dobro lopte, ali je vrhunski ekonomista. Zna s brojevima, donio je novac tamo gdje ga decenijama nije bilo i sada klub koji vodi, krupnim koracima grabi naprijed i ko zna gdje će stati. Dino je primjer ili bi trebao biti primjer svima, on je dokaz da se može: bez odmora, bez ''pametovanja'', bez pozivanja na historiju i obećanja političara u jalovim predizbornim kampanjama. 

Može se, dakle, recept postoji. Okrenuti se sebi i početi vući strance za rukav. Ako je to cijena opstanka, treba je platiti. Ili ćemo i dalje gledati naše klubove kako jedva opstaju uvijek i iznova optužujući druge za vlastiti nerad. A u takvim okolnostima, rezultat je u desetom planu. Valja preživjeti.