Tog dana i vrijeme je stalo: Bosna i Hercegovina je prvak Europe

Malo, rekli bismo premalo. A zaslužili smo, zaslužili smo da se radujemo. Kao malo koja nacija na ovom svijetu. Tog 16. augusta radovali smo se kao nikada do tada. Tog 16. augusta slavili smo Josipa, Džanana, Njegoša, Sanija i sve druge mlade momke koji su ime Bosne i Hercegovine pronijeli svijetom. Slavili smo na ulicama Bosne i Hercegovine, slavili smo u svakom kutku planete zemlje. Bili ponosni što smo Bosanci i Hercegovci. Kucalo je srce u nama jače nego ikada prije.

Nećemo brojati krvna zrnca, vrijeme je da to prestanemo raditi jednom za sva vremena. To nam nikada ništa dobro nije donijelo. Međutim teško je, a ne spomenuti da su bosanskohercegovačku košarku do jednog od najvećih uspjeha odveli Josip, Njegoš, Džanan i drugi sinovi države koja još uvijek čeka da počne živjeti normalno, iako je već 12 i 5. Ovi mladi momci su pokazali da možemo, slijedimo njihov primjer. 

Ovi momci, ali prije svega neki drugi mladi i talentirani momci, dvije godine kasnije i dalje su žrtve nesređenog sistema. Finansiranje sporta u Bosne i Hercegovini nije riješeno i pitanje je kada će biti. Još uvijek se "prose" novci kako bi se omogućio njihov odlazak na velika takmičenja. Da ne postoji nekoliko entuzijasta, pa priznajmo to i nekoliko političara koji u sportu vide najbolje ambasadore ove države, pitanje je da li bi sporta u ovoj državi uopće bilo!

Dvije godine su prošle od utakmice u zemlji košarke, zemlji u kojoj je ovaj sport svojevrsna religija. Pamtim utakmicu koja je fudbalsku reprezentaciju odvela na Svjetsko prvenstvo. Tmuran i kišan dan u Kaunasu. Ulice ovog košarkaškog grada, doma Žalgirisa ispunjene su navijačima u plavim i žutim bojama. Spremam se krenuti na press konferenciju selektora Sušića i ispred hotela razgovaram s jednim Litvancem.

- Jesu li "planule" karte, koliko navijača očekujete?

Gleda me, pa pita pomalo začuđeno?

- Fudbal?

- Da je košarka, da igra Žalgiris, karte bi već odavno bile rasprodane, a ti bi svjedočio atmosferi kakvu nikada nisi vidio. Košarka je ovdje život, za košarku se živi. Svi žele obući dres Žalgirisa i reprezentacije. Svako dijete sanja da jednog dana igra pred punom dvoranom. Fudbal je sporedni sport.

Dvije godine kasnije u zemlji košarke domaćin Litvanija igra protiv Bosne i Hercegovine. Utakmica za zlato, utakmica za pamćenje, utakmica u kojoj su nasljednici Sabonisa, Marčulionisa, Jasikevičiusa i drugih velikana litvanske košarke morali spustiti gard i predati se pred mladićima rođenim u jednoj maloj, ali ponosnoj zemlji na brdovitom Balkanu.

Hvala vam za dan koji ćemo uvijek pamtiti. Hvala vam za dane ponosa i sreće!