Bio je zvijezda u Jugoslaviji pa završio na rubu smrti: 'Nije me sramota siromaštva'

Bivša zvijezda Košarkaškog kluba Jugoplastika Mihajlo Manović (75) danas je beskućnik u Splitu i primoran je kopati po kontejnerima i skupljati boce kako bi nešto zaradio.

Manović je rođen u Beogradu, ali je još šezdesetih godina odlučio postati Splićanin. Životne okolnosti dovele su ga na rub egzistencije.

"Po Splitu skupljam boce po kontejnerima. Ima ovdje neke simbolike - ja sam bio žuti, to je bila boja dresova Jugoplastike, a i kontejneri su žuti. Poslije svih velikih rezultata, ja sam zaboravljen. Znam da ljude zaboravljaju, negdje više, negdje manje, ali ja sam tendenciozno zaboravljen", rekao je Manović za MozzartSport.

Manović je bio košarkaška zvijezda bivše Jugoslavije i član slavne generacije Jugoplastike.

"Kao šesnaestogodišnjak, nakon igranja u seniorskom timu Radničkog, prešao sam u Split, koji je 13. januara 1968. godine postao Jugoplastika. Svoju košarkašku sreću potražio sam u Splitu. Jugoplastika je imala sjajne igrače. Bilježili smo odlične rezultate. Igrali smo finale Kupa sa Zadrom, postali prvaci države (1971), igrali smo finale Kupa prvaka u Izraelu, uzeli domaći Kup, igrali finale Kupa kupova i još mnogo toga. Kruna zlatnih sedamdesetih odnosno osamdesetih dogodila se 1977. godine kada je Jugoplastika osvojila domaći Kup, prvenstvo i Kup Radivoja Koraća. Imali smo deset zlatnih godina - od 1967. do 1977.".

No, zatim je uslijedio njegov pad.

"Praktično sam izbačen iz ekipe bez pravog objašnjenja. Posvetio sam se podizanju sina. U građevinskom preduzeću sam imao radno mjesto vozača. Eto, umjesto da radim kao jedan od trenera Jugoplastike, postao sam šofer... Imao sam stanarsko pravo na Bačvicama".

Zatim je krenuo rat.

“Kada je počeo rat sin Jovan i ja otišli smo kod moje majke u Beograd. Snašao sam se opet, 1994. godine postao sam trener prve ekipe BASK–a, pa sportski direktor. Primao sam plaću, živio, sin je rastao i sve se nekako opet uklopilo. Ipak, moj život je iz temelja promijenila tragedija. Sina su mi ubili 2007. godine (kao slučajnu žrtvu obračuna kriminalnih grupa), kad je bio na pragu 30-e, a ja imao 58 godina.

Na svojoj je koži osjetio izreku da nesreća nikad ne dolazi sama.

"Teško sam se razbolio, operirao sam karcinom bubrega, žuči i crijeva, skoro sam umro od sepse. Otišao sam u penziju, majka je preminula, sestra također. Ostao sam sam, bez ičega i donio odluku da se vratim u Split. Bilo je to prije četiri godine… Još šezdesetih godina dvadesetog stoljeća izabrao sam da postanem Splićanin jer mi je taj grad najviše radosti dao. Danas sam beskućnik, primam pomoć koja mi nije dovoljna za život, ali sam zadovoljan čovjek. Skupljam plastične boce, imam prijatelje, imam šta jesti, a za smještaj se snalazim", kaže Manović koji ne gubi nadu i vjeruje da će se stvari popraviti.