Umihana Čuvidina, prva bošnjačka pjesnikinja

Umihana Čuvidina je prva poznata bošnjačka pjesnikinja i prva koja je pisala na bosanskom jeziku. Rođena je u Sarajevu, na Hridu, oko 1794. godine. Njena porodica Čuvide bavila se aščijskim zanatom.

Umihana je bila zaručena s Mujom Čamdži-bajraktarom, Sarajlijom, koji je 1813. godine, za vrijeme srpskog ustanka poginuo kod Loznice u vojsci Alipaše Derendelije. Od velike žalosti Umihana se nije htjela nikada udavati, te je počela pjevati pjesme o svom zaručniku. Umrla u Sarajevu oko 1870. a mezar joj se nalazi na Hridu. (Izor: Wikipedia) 

Po njenom imenu, danas se naziva jedna sarajevska osnovna škola. 

Čamdži Mujo i lijepa Uma 

Vino piju age Sarajlije,
vino piju, Zasavicu biju,
ranjenici mladi podvikuju.
Svaki veli: " Jallah1 , moja majko!"
Čamdži Mujo: "Jallah, moja Umo!"
Čamdži Mujo družini govori:
"Ah, družino, moja braćo draga!
Kada meni suđen danak dođe,
suđen danak i umrli sahat,
ufat te mi konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu!

U dolami u džepu desnome,
u njemu je prsten i jabuka,
u zadžepku mrko ogledalo,
podajte ga mojoj Umihani,
nek s ogleda, a mene ne gleda,
nek s udaje, a mene ne čeka,
a ja ću se junak oženiti,
crnom zemljom i zelenom travom.

Ako bude roda gospodskoga,
žaliće me tri godine dana.
Ako bude roda hojratskoga,
neće žalit ni tri bijela dana."

To izusti, pa dušicu pusti,
i umrije, žalosna mu majka!

Ufatiše konja lastavicu
i na konju zelenu dolamu.
Kad su došli šeher Sarajevu,
uzimaju prsten i jabuku,
dadoše je dilber Umihani.
Desila se roda gospodskoga,
žalila ga tri godine dana:
za godinu lice ne umila,
a za drugu ne nasmijala se,
a za treću kosu ne oplela.

Kad nastala četvrta godina,
rusu kosu rukom odrezala,
pa je šalje daji3 na kapiju.
Dajo joj je kosu pozlatio,
dajinica biserom kitila,
pa je meće gradu na kapiju,
ko prohodi da joj kosu žali:

"Ova kosa u devletu rasla,
u golemu jadu odrezana:
il je majka ukopala sina,
il sestrica brata jedinoga,
il djevojka svoga suđenika?

Nit je majka ukopala sina,
ni sestrica brata jedinoga,
već djevojka svoga suđenika,
što ga neće steći dovijeka."

Govori joj ostarjela majka:
"Što ti žališ tuđina junaka?
Nije ti ga majčica rodila".
"Luda ti si, moja mila majko!
Da si mi ga i triput rodila,
ja ga ne bih ovliko žalila,
ko što žalim tuđina junaka,
ja ga neću steći dovijeka!"