Tina Šmalcelj: Film o djetinjstvu u opkoljenom Sarajevu

Jedini bosanskohercegovački film na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu u konkurenciji takmičarskog programa kratkog igranog filma jeste Orfej.

Riječ je o djelu sarajevske dramaturginje Tine Šmalcelj koji će biti prikazan 22. augusta u Narodnom pozorištu u Sarajevu i dan kasnije u Multiplex Cinema City.

Radnja ovog četverominutnog filma odvija se u Sarajevu, za vrijeme posljednjeg rata. Glavni akteri filma su djeca koja se igraju na mostu, ali u "igru" se uključuje i peti igrač - snajperista.

Tina Šmalcelj za Radiosarajevo.ba govori o tome šta ju je inspirisalo da snimi ovaj film, te o uslovima u kojima je radila, ali i drugim temama.

Razgovarao: Samir Cacan, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Odakle dolazi ideja da povežeš grčku mitologiju s našom bliskom prošlošću?
Tina Šmalcelj: Ideja za ovaj film mi se dugo motala po glavi. Naime, sve je počelo od mog prvog rada na predmetu Scenarij još 2004. Zadatak nam je bio  napisati kratki tekst na temu Događaj koji me je fascinirao. Ja sam pisala o djeci koja su pretrčavala most na koji je pucao snajper samo da bi nervirala snajperistu, bivala ranjena na tom mostu i onda opet pretrčavala na štakama. Fascinirao me je taj momenat inata koji čak i djeca imaju u sebi. Onda sam shvatila da je korijen inata u trčanju. Sve dok trčiš emocije su jače od razuma. Glavno je pitanje postalo zašto bi iko stao? U priči o Orfeju i Euridiki postoji taj momenat u kom je Orfeju, dok napušta svijet mrtvih, zabranjeno okrenuti se, jer će mu ukoliko pogleda svoju voljenu ženu dar njenog života biti nanovo oduzet. On se, naravno, okrenuo. Zato i moj dječak stane. Orfej nije čuo Euridiku, dječak je čuo psa. Obojica su se zabrinuli za nekoga koga vole. Moja djeca nanovo preživljavaju mit o Orfeju. Svi ljudi to rade, zato što nas je uvijek strah da ćemo izgubiti ono što volimo.

Radiosarajevo.ba: Rat i život u ratu je česta tema bosanskohercegovačkih filmova. Da li se radnja filma mogla smjestiti u neki drugi vremenski period?
Tina Šmalcelj: Ja ne bih rekla da je ovo priča o ratu. Ja je vidim kao malu skicu o karakteru ljudi i osobinama koje imamo još od antičkih vremena. Ljudi se, ustvari, jako malo mijenjaju. Ova radnja se mogla desiti na bilo kom mjestu na svijetu u bilo koje vrijeme, ali ne bi mogla postojati bez snajperiste. Priča o Orfeju ne postoji bez smrti. Eros i Tanatos ne mogu jedan bez drugog.

Radiosarajevo.ba: Koliko je trajalo snimanje filma?
Tina Šmalcelj: Jedan dan. Jedan kratki februarski dan od izlaska sunca do njegovog zalaska. Sve što je došlo poslije snimanja trajalo je mnogo duže.

Radiosarajevo.ba: U posljednjem razgovoru za naš portal dalo se naslutiti kako Vam više odgovara to da posao režije obavlja neko drugi, kako bi se mogli posvetiti drugim stvarima. Šta je drugačije?
Tina Šmalcelj: Puno se toga promijenilo. Sada znam zasigurno da je film medij u kojem želim pričati većinu svojih priča. Još uvijek mislim da je posao scenariste najljepši posao na svijetu i jako bih voljela pisati scenarije za druge reditelje, ali postoje priče koje morate ispričati sami do kraja. Na filmu je reditelj pripovjedač. Scenarista uradi nevjerovatno veliki posao, ali reditelj i dalje ima pravo promijeniti šta god želi, uraditi šta god želi i činjenica je da najbolji filmovi pripovijedaju slikom, a ne riječima. Scenarista se bavi riječima i zamišljenim svijetom. Za neke priče je to sve što želite. Neke želite pretvoriti u stvarnost, ispričati ih do kraja.

Radiosarajevo.ba: Do sada si radila s profesionalnim glumcima ili sa studentima Akademije scenskih umjetnosti, ali u ovom filmu glavni likovi su djeca. Koliko je bilo teško raditi s djecom i jednim psom?
Tina Šmalcelj: Iskreno, na filmu, kao reditelj, sam radila samo jednom - na studentskom filmu koji sam morala snimiti za ispit na predmetu Režija, tako da nemam puno iskustva ni u radu sa "odraslim" glumcima.  Sa djecom je divno raditi. Oni još uvijek imaju tu divnu, iskrenu emociju i nevjerovatnu energiju. To na momente može biti strašno zamorno zato što se pored sveg posla morate brinuti i o tim divnim malim ljudima koji zahtjevaju nevjerovatnu količinu vaše pažnje, ali vrijedno je svake sekunde. Mak, Namik, Iman i Faris su četvero divne djece i ja sam im jako zahvalna na svoj energiji, ali i strpljenju koje su pokazali. I jedva čekam svoj sljedeći projekat koji ću raditi s djecom, jer znam da hoću. Što se tiče psa... Luna je bila, nažalost, uspavana prije nego smo završili post-produkciju filma, jedan divan pas; ne vjerujte vlasnicima kad kažu da imaju jako poslušnog psa - ako nije jako dobro dresiran, bit će jako teško raditi s njim.

Radiosarajevo.ba: Od svih filmova u takmičarskom programu ovogodišnjeg SFF-a tvoj je najkraći. Koliko je dužina trajanja kratkih filmova uopšte presudna na festivalskim takmičenjima?
Tina Šmalcelj: Ne znam. Ja vjerujem da kratki film treba biti što kraći, da je umjetnost kratkog filma baš u tome što ne ostavlja prostora za pojašnjenja i proširivanja. Ili si rekao šta si imao ili  nisi. Kratki film je zato jako izazovan i prelijep. Meni je jako žao što je ukinut pojam srednjeg metra. Mislim da je porediti film od pet minuta sa filmom od 35 minuta skoro nemoguće. Na svu sreću ja nisam u žiriju. Ja sam samo snimila film.

Radiosarajevo.ba: S Ajlom Hamzić i Vladimirom Kordanovićem si odabrana za žiri studentskog programa bh. filma. Šta to znači za tebe?
Tina Šmalcelj: I eto, ipak sam u žiriju. Drago mi je. To je velika čast, moj prvi žiri, a još je žiri za studentske filmove. Mislim da su takvi programi nevjerovatno bitni za sve kinematografije, a posebno za našu. Na jednom mjestu ćemo vidjeti filmove koje rade studenti naše tri akademije. Oni su budućnost. Zaslužili su prostor da njihovi filmovi budu prikazani, a nagrade... One lijepo izgledaju na polici.

Radiosarajevo.ba: Ima li nekih projekata na kojima trenutno radiš ili nekih na kojima planiraš raditi u bliskoj budućnosti?
Tina Šmalcelj: Još prije četiri godine sam završila prvu verziju scenarija za dugi igrani film, koji je bio izabran među 12 projekata iz cijelog svijeta da prođe kroz sljedeću fazu razvoja u sklopu programa Script Station na Berlinaleu. Taj scenarij sada ima neku novu, mi se nadamo finalnu verziju,  novi naslov i spremni smo da uđemo u sljedeću fazu - razvoj filma. To je još jedna priča koju sam shvatila da ću morati sama ispričati do kraja, tako da bih je ja trebala i režirati i posebno mi je drago što ću i taj projekat raditi istom produkcijskom kućom SCCA/pro.ba i što ću i za taj projekat morati raditi sa djecom i životinjama.