Znate li priču o Samiru Beganoviću, prvom pilotu Armije RBiH?

Jučer se navršilo 26 godina od pogibije prvog pilota Armije Republike Bosne i Hercegovine, Samira Beganovića iz Cazina. Stradao je kada je ukrajinski avion "AN 26", u kom je bio kao kopilot, oboren u rejonu Plitvičkih jezera u Republici Hrvatskoj.

Njegov avion pogođen je, po svemu sudeći, projektilom oružanih jedinica Martićeve i Babićeve tzv. SAO Krajine.

Piše: Faruk Vele

Najprije se negiralo da je avion uopće oboren, a kad je utvrđena lokacija pada, tijela više nije bilo. U to vrijeme imao je tek 27 godina.

Kako će se kasnije utvrditi, pronađeni ostaci tijela iz aviona su preneseni u Srbiju, a onda u Kijev.

Potraga za tijelom

Uprkos svim naporima Samirovog brata Enesa, ovaj heroj, još uvijek nije našao smiraj u svojoj Bosni.

"Samir je bio pilot Armije BiH. Prvoga avgusta sam saznao da je Samir dolazio to veče i u povratku da se nije vratio, da je avion oboren. To sam slučajno čuo u Bihaću jer sam išao gore u vazduhoplovnu grupu, gdje su rekli da je sinoć dolazio avion i da je taj avion u povratku oboren. To je znači bilo 1. 8. ’94. u dva sata noći, u rejonu Plitvičkih jezera. U avionu pored Samira su bili i ukrajinski piloti, što je normalno, avion je bio njihov, a Samir je kao kopilot bio sa njima radi poznavanja teritorije i svega ostaloga. Ali zasigurno se zna da je to veče bio Samir u tom avionu i da je u povratku oboren, ali ni dan-danas se u pravome smislu ne zna ni za jednu kost", ispričao je Enes za Radio Slobodna Europa još prije deset godina.

Svi pokušaji da se sazna šta se dogodilo s avionom su bili uzaludni.

"Niko ništa nije znao. Nikakav dokument zvanično da se vodi kao nestao nije došao u toku ’94. godine, čak ni ’95. Na moje insistiranje, kad sam poslao Hasanu Čengiću zahtjev pismeno gdje sam tražio da se pomogne da se pokušaju pronaći, imali smo ’98., ’99., prvi kontakt sa Savom Štrpcom - razgovaralo se u Vojnom insitutu za nestale u Beogradu. Savo Štrbac je potvrdio da je avion oboren i da je u avgustu mjesecu nakon tri, četiri dana pronađeno negdje oko šest kilograma tijela, što je prikupljeno okolo aviona", govorio je Enes, te dodao:

"I to je upućeno u Knin radi identifikacije tih tijela, ali ništa nije odrađeno. Kontaktirala se doktorica Čubrilo koja je vodila taj institut u Kninu za nestale, i gdje su uzimali analize. Kontaktirajući doktoricu Čubrilo, koja te kosti zaprimila u Kninu, ona nam je potvrdila da su te kosti prebačene u Beograd. Savo Štrbac je potvrdio da su te kosti bile u Beogradu, ali da su prebačene diplomatski u Ukrajinu sa jednim kovčežićem. Ali i danas porodice iz Ukrajine tragaju jer i one ne znaju za svoje članove. Imao sam jedan kontakt koji su te porodice tražile da doznaju više šta se događa".

Volio je letenje

Samir Beganović je bio školovani pilot i zaljubljenik u letenje. Volio je nogomet i najprije htio da bude geometar. Najbolji učenik osnovne škole u Pećigradu isticao se svojom inteligencijom.

Njegov brat je ispričao svojevremeno za Al Jazeeru Balkans, da je pred kraj osmog razreda u školi bio postavljen konkurs za Vazduhoplovnu gimnaziju u Mostaru, te da Samir odlučio da se prijavi.

Njihova majka odmah je bila protiv i kazala da od toga "nema ništa", no Samir je bio uporan i primljen je, te školovanje za pilota započeo u Hercegovini. Zatim je obrazovanje nastavio na vazduhoplovnoj akademiji, a završio je i obuku za instruktora letenja.

Početak rata ga je zatekao u Zadru. Iz Zadra je trebao biti premješten u Titograd (današnja Podgorica), ali on to odbio. Otišao je do Udbine (vojni aerodrom u Hrvatskoj), a odatle je došao u Bihać.

Rata je bio itekako svjestan pa mi je govorio:

"Buraz, rat je neizbježan. Ove naše usijane glave ne znaju da podjele nose rat".

Samir je odmah po izbijanju agresije okupio preostale pilote u Bihaću i već su u maju 1992. godine formirali Vazduhoplovnu grupu. Neki kasniji oficiri Armije RBiH do tada još nisu napustili JNA. Sa osnivanjem Grupe, javila se i potreba izgradnje improviziranog aerodroma, a za to su izabrali lokaciju u Ćoralićima, u Cazinu. Aerodrom u Ćoralićima je bio strateški objekat i žila kucavica Bihaćkog okruga.

Samir Beganović i Edvin Iftić (koji, također, više nije živ) su prvi preletjeli prostor pod kontrolom Armije BiH, postajući tako prvi piloti jedine legitimne vojne sile u našoj zemlji.

U potpunoj kopnenoj blokadi koja je trajala 1200 dana, preleti preko teritorije tzv. SAO Krajine su unosili nadu u opstanak, pisala je Lejla Harjulahović za Al Jazzeru Balkans.

Dug države

Do augusta 1994. godine Samir je napravio na stotine letova.

"On nije bio borbeni pilot i njegova misija je bila humanitarna jer je preko tog koridora između teritorije BiH u okruženju i slobodnog dijela Hrvatske, te Slovenije prevozio hranu, lijekove, sanitetski materijal, pomoć, bolesne i ranjene ljude. Ti avioni nisu bili borbeni, već transportni", govorio Enes Beganović.

Danas po ovom heroju, svojevrsnom nastavljaču djela Partizanske eskadrile, Franje Kluza i Rudija Čajevca, nosi naziv centralna ulica u Cazinu.

U ostatku Bosne i Hercegovine se nedovoljno zna o Beganoviću. Samirovu porodicu, kako je pisala Edina Kamenica, naročito boli to što se čak pokušalo sakriti da je Samir, zajedno s Edvinom Iftićem napravio prvi ratni let, i to na području na kojem je tada u nebo pucalo nekoliko vojski.

Za početak, primjer Samirovog rodnog grada trebali bi slijediti i mnogi drugi u Bosni i Hercegovini, te ulicu, trg, ili prikladan objekt nazvati po pilotu Beganoviću.

"Kad ime Samira Beganovića postane dio našeg kolektivnog sjecanja koliko i ime Rade Končara dostići ćemo nivo svijesti zrele nacije", napisao je danas Hasan Nuhanović, svjedok genocida, pisac, aktivista, podsjećajući na djelo prvog pilota Armije RBiH.

Sramno je i nedopustivo da se do danas država Bosna i Hercegovina nije snažnije angažirala da, pored afirmacije djela ovog istinskog heroja, najprije pronađe posmrtne ostatke Beganovića.

Uz malo ozbiljnijeg diplomatskog angažmana i državne volje, veliki su izgledi da bi se konačna istina mogla saznati, a posmrtni ostaci dopremiti u Bosnu i Hercegovinu. To je dug ove zemlje!

Do tada, Krajšnici će gledati u nebo sjećajući se istinskog patriote i humaniste, koji je dobro znao šta rizikuje, ali se nije pokolebao u borbi za državu Bosnu i Hercegovinu i njezine građane.