Znate li kako je otkriven i kada se počeo koristiti tretman inzulinom?

Inzulin je hormon koji luči žlijezda gušterača (pankreas), a služi za regulaciju šećera u krvi, te metabolizam ugljikohidrata i masti u tijelu.

Kod šećerne bolesti tipa 1 postupno propadaju beta stanice gušterače koje proizvode inzulin sve do apsolutnog nedostatka inzulina. Bez inzulina koji pokreće glukozu u stanice, razina šećera u krvi postaje prekomjerno visoka i nastaje hiperglikemija.

Prije 1921. godine ljudi oboljeli od dijabetesa Tip 1 mogli su najduže živjeti godinu do dvije dana. I to su bili iznimni slučajevi. Zato je jedno od najvećih medicinskih otkrića 20. stoljeća tretman liječenja dijabetesa inzulinom.

Frederick Banting je proučavao radove Oscara Minkowskog koji je 1889. godine uklonio gušteraču zdravom psu kako bi utvrdio njenu ulogu u sistemu probave. Nakon što su nakon odstranjivanja gušterače provjerili mokraću psa utvrdili su da u njoj postoji veliko prisustvo šećera i stvorena je veza između gušterače i dijabetesa. Banting je došao do zaključka da bi sekret koji stvara gušterača mogao biti ključ liječenja šećerne bolesti.

Svoju teoriju iznio je profesoru fiziologije Univerziteta u Torontu JJR Macleodu, a on iako je bio skeptičan pustio je Bantinga da koristi laboratoriju. Nabavio mu je i 10 pokusnih pasa i dva studenta medicine za asistente. Kako mu je trebao samo jedan, odluka je bacanjem novčića pala na Charlesa Besta.

Banting i Best uspjeli su izolirati sekret koji proizvodi gušterača, nazvali su ga izletin (inzulin), a dobiveni ekstrakt davali su psu kojem je izvađena gušterača i uspjeli su ga održati na životu s obzirom na to da je inzulin uspješno snizio razinu šećera u krvi, a kod psa se nije razvila šećerna bolest. Nakon niza testova utvrđeno je da se inzulin najbrže dobija iz sekreta fetalnog teleta kod kojeg nije razvije probavni sistem. Radovi su objavljeni, a inzulin je bio spreman i za upotrebu kod ljudi.

Prvi put upotrebljen je 11. januara 1922. godine na Leonardu Thompsonu, 14-godišnjem dječaku sa dijabetesom koji je ležao u bolnici u Torontu. Međutim ekstrakt je bio toliko nečist da je Thompson dobio snažnu alergijsku reakciju. Potom je biohemičar kojeg je naknadno timu pridružio Macleod 12 dana i noći neprekidno radio na tome da pročisti ekstrakt. Postupak je ponovljen 23. januara, a rezultati su bili fantastični. Nije bilo nikakvih neželjenih posljedica, a eliminisani su potpuno svi znakovi dijabetesa.

Djeca koja su umirala od dijabetičke ketocidoze (stanje u koje pretežno dolaze pacijeniti sa dijabetesom Tip 1, kada tijelo u potpunosti ostane bez inzulina) ležala su u sobama u kojima je bilo i do 50 pacijenata, većinom u komatoznom stanju. Ožalošćeni članovi porodice stajali su ispred sobe i čekali neizbježno - smrt.

U jednom dramatičnom trenutku Banting, Best i Collip išli su od kreveta do kreveta i davali djeci inzulin. Prije nego što su došli do zadnjeg kreveta dijete kojem su prvom dali inzulin se probudilo iz kome što je izazvalo oduševljenje prisutnih roditelja.

Godine 1923. Frederick Banting i John Macleod, koji su radili na istraživanju inzulina, za svoj su rad nagrađeni Nobelovom nagradom za medicinu. Banting se pobunio što Best nije uvršten, a kada je dobio nagradu podijelio je s Bestom. Macleod je morao slijediti njegov primjer. Nekada se dobijao iz svinjske i kravlje gušterače, a bilo je potrebno dvijet tone svinjske gušterače da se dobije 225 grama pročišćenog inzulina u prahu.

Kod pojedinih ljudi s dijabetesom stvorena je imuna reakcija na svinjski i goveđi inzulin zbog toga što ljudski imuni sistem uoči da je takav inzulin njemu stran. Danas se dobija uz pomoć posebnih mikroorganizama, sposobnih za stvaranje inzulina, tehnologijom rekombinantne DNK (proizvodnja uz pomoć genetski modificiranih kvaščevih gljivica ili bakterije Escherichije coli).