Zemaljski muzej danas i 1910. u 'Politici'

Piše: Elis Bektaš

Na naslovnoj strani beogradske „Politike“ od 5. februara 1910. godine objavljeno je pismo iz Sarajeva, potpisano jednim znakovitim i konciznim – Z. Pismo pod naslovom „Kosta Herman“ ovdje u cjelosti prenosimo.

Kosta Herman.

– Karijera jednog člana bosanske vlade. – Zagrebački gamen postaje naučnik za Bosnu i Hercegovinu i najviši državni činovnik. – Sad ga vraćaju kao redak primerak u muzej! –

(pismo „Politici“.)

Sarajevo, 1. februara

Kada je austrougarska vojska pod predvodništvom generala Filipovića, a po rešenju berlinskog kongresa, imala da izvrši okupaciju Bosne i Hercegovine, ušao je u te srpske zemlje, među ostalim mladim štreberima, kao dobrovoljac i počasni narednik, i jedan zagrebački mangup – Kosta Herman! Vreme borbe je proteklo. Okupacija je, na jedvite jade, izvršena. Dobrovoljački je kor rasturen. A Kosta Herman je ostao u Sarajevu, gladan, go i bos.

Jedan advokat sarajevski smiluje se ovom mladiću, „lijepom Kostici“, kako su ga nazivale one problematične lepojke po sarajevskim kafe-šantanima; lepojke, kakvijeh se jatomice nafukljalo u Sarajevo, Mostar, Tuzlu, Brčko, Banju Luku i ostala mnogobrojna srpska mesta po Bosni i Hercegovini. Milostinja, koju mu je ukazao tada taj advokat, sastojala se u tome, što je Kosta Herman prestao lepiti plakate po gradu, potkrpio tur i cipele pa je sa šora ušao u toplu advokatsku kancelariju, da se ogrije i da zaradi koju krajcaru, da bi se kruhom prehranio.

Kliknite da pogledate originalni članak

Ali – on je imao „lijep šakopis“ i znao je jezik „der verfluchten Boshnjaken“, i to je bila najviša kvalifikacija za „bosansko-hercegovačku upravu“, za upravu, koja je protivno naredbama berlinskog ugovora (čl.25) i novopazarske konvencije (uvod u konvenciju), svrgnula sve domaće činovništvo, sve domorodce iz činovničkog kadra. Od advokatskog ćatibaše razvio se golem čoek! Postao je Kalajev dostavljač, špijun za poslove novinarske i književne. Kalaj mu daje subvenciju, da „okupi sve književne radnike iz srpskijeh krajeva pod moćnom zaštitom bosansko-hercegovačke, zemaljske uprave“. Tako je postao književno-umjetnički list „Nada“, koja je, uz grdne troškove i velike spletke, uspela da pridobije sav literarni šljam za sebe i da u svoje stupce uvrsti radove tek samo onih srpskih književnika, koji se u razumnu svetu nazivaju, s pogledom na njihov karakter, društvenim đubretom.

Dobrovoljački narednik, urednik „Nade“ nije na tome poslu začamio. On se prišunja u nekoliko srpske pravoslavne i muslimanske viđenije porodice i – naravno veštim mahinacijama – izmami od njih u otkup izvesne nacionalne starine. Time se deklarirao kao „vešt skupljač za etnografski muzej“, koji je baš u to vreme stvaran u Sarajevu, i kako je Kalaju trebalo da pred stranim svetom paradira s modernim ustanovama, bude Kosta Herman naimenovan direktorom muzeja!

Pod stalnom platom i u neku ruku s naučnim oreolom, Kosta Herman je mogao lako da intrigira, jer je već ušao u sve inteligentnije krugove u Sarajevu. U društvu jedne sarajevske propalice, sada poznatog gradonačelnika Kulovića, on je posaterao mnoge viđene ljude iz srpskog pravoslavnog i muslimanskog društva, dok nije uspeo da Kulovića podigne u položar gradonačelnika i dok mu se ovaj nije odužio za tu uslugu na taj način, što je sakupio delegaciju viđenijih frdektera, koji se, pod vođstvom Kulovića, upute u Beč i isposluju kod bečke vlade, da „lijepi Kostica“ bude namješten za odjelnog predstojnika u prosvjetnom odjelu za Bosnu i Hercegovinu. U tome se položaju nalazimo do danas.

Sad se veli, da Kosta Herman hoće da odstupi sa toga položaja i da opet ode u muzej. Možda će odista tako i biti. Možda se „lijepi Kostica“, presit političke slave i uspeha, a zamoren „svojim velikim i uspešnim naporima na svakom kulturnom i naučnom pokretu u anektiranim zemljama“, odista zaželio da pođe u muzej, da tamo pritvrdi i svoj naučnički glas i da prida nove svetlosti svome „književnom imenu.“

Ali je izvesno, da će u tome bosansko-hercegovačkom muzeju – od sviju stvari što ih je pokupio s brda s dola, pokrao, izmamio i falsifikovao, i koje su tu prikupljene da pokažu život, stanje, prilike i istoriju Bosne i Hercegovine – najkarakterističnija i najfenomenalnija stvar biti baš sam direktor toga muzeja – Kosta Herman.

Ovo pismo zapanjujuće je atraktivno. Lingvistima će biti zanimljivo zbog nedosljednosti u upotrebi ekavice i ijekavice, te zbog danas već pomalo arhaične leksike i sintakse, koja neporecivo otkriva istočnohercegovačko porijeklo autora pisma, zaklonjenog iza zagonetnog slova – Z. Studenti istorije i istoričari-hobisti u njemu će pronaći jedan od nekoliko rakursa kroz koje su tih godina posmatrano Sarajevo i Bosna i Hercegovina. Nešto ozbiljniji istoričari u njemu će prepoznati suptilne nijanse i finese potrebne za razumijevanje srpske nacionalne i srbijanske državne politike prema Bosni i Hercegovini prije jednog stoljeća, izbjegavajući zamagljujuća i opasna pojednostavljivanja i svođenja slojevitih pojava na jednoznačne kategorije. Nadobudan i znatiželjan pisac u ovom tekstu može čak pronaći predložak za kakvu pripovijetku, čitav roman možda.

A ja u njemu pronalazim intrigantan i začuđujući zaključak da ono, što je srpska nacionalna i srbijanska državna politika postavila sebi za cilj prije više od stotinu godina, uspjedoše, nakon brojnih peripetija,ostvariti vodeći bošnjački političari u sarajevskom kantonu i u Federaciji. Malo li je?