Zaštitari životinja u BiH: Neshvaćeni i maltretirani (VIDEO)

Područje vodozaštitne zone u Butmiru, grupa mladih ljudi hrani čopor razigranih pasa. Ljudi koji hrane pse članovi su neformalnog udruženja građana Av-Mau, u svakodnevnoj akciji hranjenja, dok su psi samo ostatak nekada mnogobrojnijeg čopora koji je ostao iza raseljenih Roma. Nažalost, tokom ove akcije hranjenja šest manjih pasa i jedan veliki neće dobiti svoje redovno sljedovanje.

Podlegli su posljedicama bačenog otrova, što je česta situacija u našoj zemlji. Aldin Pašić, član udruženja Av-Mau, navodi da se najvjerovatnije radi o otrovu za miševe ubačenom u hranu za pse.

http://www.youtube.com/watch?v=GjJLISMaFG4&feature=player_embedded



Slučaj trovanja je, naravno, privukao i pažnju medija. Ekipa portala ‘Depo’ izašla je na teren i tokom intervjua s Pašićem uspjeli su snimiti i napad građana na životinje i zaštitare. Na snimku se vidi muškarac koji kamenjem gađa pse, verbalno i fizički napada Pašića, ali i novinarsku ekipu, braneći im da ga snimaju. Ubrzo potom, jedna ruka prekriva kameru i čuje se buka i skičanje psa.

Sljedeće što se se na snimku vidi je Pašić, okružen trojicom muškaraca, koji ga verbalno napadaju i tjeraju da “odvede pse”. Poražavajuće su riječi jednog od napadača: “Mi želimo da ih uništimo pse. Načelnik općine je upoznat sa tim. Mi deset godina insistiramo i da nismo bili uporni, nikad ni Rome ne bismo otjerali. Sada insistiramo da se i ovo realizuje”.

http://www.youtube.com/watch?v=Wfwoa3TrLZM&feature=player_embedded



Ovakav odnos građana prema zaštitarima i životinjama nije ništa novo, jedino što ovaj slučaj čini drugačijim je to što je ostao zabilježen. Zaštitari životinja u Bosni i Hercegovini svakodnevno su izloženi sličnim, pa čak i gorim situacijama. “Ovo je samo jedan od niza ovakvih napada na nas”, kaže Pašić.


Ko su zaštitari životinja
Maida Šabeta, predsjednica udruženja Prijatelji životinja u BiH, zaštitare definira kao formalne ili neformalne grupe građana, udružene zbog zaštite životinja napuštenih uslijed nekontroliranog napuštanja iz domova njihovih prethodnih vlasnika. Pod nekontroliranim se smatra nepostojanje valjane zakonske sankcije niti zakonski provedenog rješenja.

Velimir Ivanišević, osnivač Udruženja građana za sprječavanje okrutnosti nad životinjama SOS Sarajevo i zaštitar veteran, kaže: “Nisam u stanju dati jednostavan opis zaštitara, zato što se time bave ljudi koji imaju specifičan pogled na život. Posebno je to teško reći za one koji se time bave u BiH, gdje su poremećeni svi sistemi vrijednosti, pa stoga zaštitari i oni koje oni pokušavaju zaštititi bivaju žrtve takvoga stanja svijesti većine. Uloga zaštitara je da uoči od ljudi uzurpirano pravo na prirodan način života životinja, identificira krivce i predloži način zaštite toga prava”.

I Šabeta i Ivanišević navode kako je teško ostati ravnodušan prema sudbini bespomoćnih bića. Ivanišević dodaje kako je porazna činjenica da izuzetnu okrutnost prema životinjama iskazuju oni ljudi koji su i sami bili na neki način (ratom) unesrećeni: “Umjesto da prednjače u sprečavanju okrutnosti, oni rade suprotno. U mnogim slučajevima čak i finansirajući okrutne metode za rješavanje problema sa životinjama.”

http://www.youtube.com/watch?v=HYNpCjE2gGw&feature=player_embedded




Zaštitari kao marginalizirana grupa
Na pitanje da li su zaštitari maginalizirani, Ivanišević kaže: “Zaštitari jesu marginalizirani, ali oni iskreni su, za razliku od drugih ljudi, satkani od samo njima svojstvenog materijala, pa ih ta marginalizacija ne pogađa previše, mada škodi njihovoj misiji. Ja sam sam marginaliziran u onoj mjeri koliko to lično dopustim.

Sama spoznaja da djelujete u neprijateljskom okruženju čini vas spremnim na svakojake nedaće koje vas očvršćuju do te mjere da ispred sebe vidite samo cilj. Prinuđen sam, zbog maltretiranja novodošlih susjeda, prodati stan u kojem živim, iako ni na koji način nisam prekršio pravila ponašanja, što su u više navrata utvrdili policija, Kantonalna veterinarska inspekcija, pa i sam gradski inspektor. Ozbiljno razmišljam da definitivno napustim Sarajevo, iako sam u njemu preživio sve nedaće koje su ga zadesile, i ostatak života provedem na nekom uljudnijem mjestu.”

“Najveći problem pri zaštiti životinja stvaraju primitivizam i neobrazovanost, a u zadnje vrijeme i pozivanje na neke religijske stavove, koje pojedinci tumače proizvoljno. Stoga bi vjerski lideri, makar preko Multireligijskom vijeća, trebali dati mišljenje o tome kako se vjernik mora ponašati prema bespomoćnim stvorenjima, koja su i sami Božija bića. Mnogima će biti čudno, ali žešći protivnici naših aktivnosti su i konzervativni veterinari, koji su sasvim ugodno egzistirali zahvaljujući ranije stečenom monopolu i koji se ne mogu prilagoditi novonastalim uslovima. Oni životinje tretiraju kao robu, bez, mrve etike.”

Gdje leže problemi zaštite životinja u BiH
Najveći problem zaštite životinja u BiH leži u stanju svijesti građana. Slična situacija je i na prostoru čitavog Balkana, ali i u svim zemljama takozvanog Trećeg svijeta.

“Što je sredina primitivnija i siromašnija, to je okrutniji odnos prema životinjama i životu uopće. Ovdje se moraju izuzeti oni prostori gdje određene zajednice žive u tradicionalnoj harmoniji s prirodom, svjesni činjenice da bez njenog očuvanja ni one nemaju šanse za opstanak”, objašnjava Ivanišević i dodaje da se Zakon sprovodi djelomično te da, iako su kroz kampanju upozoravali na neophodnost njegovog donošenja, nisu ozbiljno svaćeni i nikom nije padalo na pamet da se za njega pripremi. Nadležne ustanove ga se ne pridržavaju, iako bi morale. “Očito je da ne shvataju koliko su životinje značajan resurs svake države, i da će tek, poslije plaćanja ne tako malih kazni ili smjena rukovodilaca, biti prizvani pameti”, pojašnjava Ivanišević.

Drugi zaštitari kao probleme navode neznanje i manipulaciju. “Imajmo u vidu da samo Zenica godišnje izdvaja 200 hiljada KM za odstrele pasa, da svugdje u BiH općine, gradovi, kantoni izdvajaju ogromna novčana sredstva za istu svrhu. U Sarajevu je kafilerija, koja je 2009. ukinuta, sticala ogroman profit na odstrelu”.

Kako riješiti problem
Ono što ljudi u BiH teško shvataju je to da su zaštitari životinja zapravo korisni i za ljude koji ne vole životinje te i opstruiranje njihovog rada samo pogoršava situaciju. Sve je začarani krug u kome svi zapravo žele isto - da se životinje maknu s ulice.

Problem marginalizacije bi se mogao riješiti kroz proces permanentne edukacije cjelokupnog stanovništva, počevši od vrtića. Čovjek koji iskazuje empatiju prema bespomoćnoj životinji senzibiliziran je da to čini i prema ljudima u nevolji. Pored toga, zaštitari navode kako je neophodno da im se podzakonskim aktima daju ovlasti kakve imaju oni u EU i drugim razvijenim zemljama.

Ranije metode u Sarajevu, ali i današnje metode u ostatku zemlje nisu riješile problem. Ukoliko se na jednoj teritoriji danas ubije 10 pasa, sutradan dolazi 10 novih koji zauzimaju njihovu teritoriju. Dakle, ne rješava se problem, a pri tome nije ni humano.

Što se tiče humanih metoda, koje se Zakonom predviđaju, do sada je malo učinjeno. Izvršene su masovne sterilizacije u mnogim gradovima u BiH, pa i u Sarajevu, ali potrebno je raditi na tome da se sve napuštene životinje steriliziraju. Potrebno je shvatiti i da je sterilizacija samo jedna u nizu potrebnih akcija.

Potrebno je mikročipirati sve kućne životinje, što bi olakšalo pronalaženje i kažnjavanje vlasnika u slučaju napuštanja životinje. Skloništa nisu veliko rješenje, jer imaju ograničene kapacitete, pa ogroman broj životinja i dalje ostaje na ulici. Također, potrebno je promovirati i podržavati udomljavanja.

Početke djelovanja Zakona pokazuju primjeri iz RS. Tamo je stupio na snagu pola godine ranije nego na nivou BiH. U Foči su za prihvatilište iskoristili bivšu vojnu bazu, a u Bratuncu bivšu zemljoradničku zadrugu. U Bratuncu se čak novčano stimuliraju građani koji dovedu psa u prihvatilište.

Jasno je da se idealni uslovi ne stvaraju preko noći, ali se makar privremeno mogu iskoristiti objekti koji godinama nakon proteklog rata nisu ni u kakovoj funkciji.

“Što se Sarajeva tiče, to se ovog trena može primijeniti, jer sarajevska kafilerija koja djeluje u okviru KJKP Rad ima kakve-takve objekte i ogroman prostor u svom okruženju, potrebnu infrastrukturu, mehanizaciju i budžetska sredstava koja su samo za 2009. godinu iznosila 700.000 KM”, navodi Ivanišević.

Za nezavidnu situaciju i sebe i životinja zaštitari uglavnom krive vlasti, službene veterinare te odsustvo empatičke svijesti za bića u nevolji, ali i manjkavost obrazovanja i odgoja za solidarnost sa svim živim bićima.

“Takva svijest i obrazovanje u demokratski razvijenim društvima funkcionira već dugo. Tamo je nezamisliv bilo kakav inertan odnos te vrste, koji ovdje funkcionira po inerciji građanske nedozvanosti i deficitarnog senzibiliteta za život kao cjelinu, u kojoj svako biće, po logici prirodnog prava, mora imati svoje mjesto”, pojašnjava Ivanišević.

Donošenjem Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja ("Službeni glasnik BiH" broj: 25/09) Bosna i Hercegovina je učinila krupan iskorak prema povećanju odgovornosti vlasnika životinja i standarda njihovog držanja i iskorištavanja. Međutim, za provođenje Zakona od strane inspekcijskih tijela, potrebna je izvjesna doza spremnosti na saradnju i edukaciju svih subjekata koji imaju ulogu u postupanju sa životinjama.

Direktor Ureda za veterinarstvo, Doc.dr Drago N. Nedić kaže: “Za primjenu ili sprovođenje Zakona potrebno je obezbijediti kapacitete. U ovom slučaju to je značilo da smo ostavili prostor za ‘pripremu terena’ u slučaju osnivanja skloništa za životinje na period od godinu dana. Po informacijama s terena mnoge lokalne zajednice pristupile su planiranju sredstava i preduzele aktivnosti za izgradnju skloništa za životinje u ovoj godini. Mi ćemo pratiti dinamiku implementacije.”

Zaštitari kao jedan od razloga neadekvatne implementacije Zakona navode i činjenicu da kada je Zakon donešen, niko iz Ureda za veterinarstvo nije sazvao konferenciju za medije i objasnio javnosti njegovo stupanje na snagu, te ko je sve nadležan da ga sprovodi. Nedić potvrđuje tu činjenicu, ali i dodaje da nije praksa da se jedan Zakon promovira na taj način te da je javnost obaviještena putem elektronskih i drugih medija u BiH, a da su nadležnosti u provedbi Zakona jasno definisane u čl. 36., 37. i 38.

Nedić dodaje i da je Ured za veterinarstvo BiH počeo treninge veterinarskih inspektora i programe edukacije iz oblasti dobrobiti životinja (Twinning projekt, TAIEX seminari) te da su dali mogućnost pripadnicima nevladinog sektora koji se bavi zaštitom životinja da prisustvuju seminarima i educiraju se, kako bi zajedničkim snagama i ujednačenim principima pristupili primjeni Zakona.

Ured za veterinarstvo planira ubrzo donijeti set od 10 podzakonskih akata, koji će bliže regulirati pojedine odredbe Zakona te provesti opsežnu kampanju o dobrobiti i zaštiti životinja, uključujući sve građane, kontrolne organe i one koji na bilo koji način imaju uticaja na životinje.

Jedan od planova je i taj da se u svim školama održi periodično bar po jedan čas o značaju zaštite i dobrobiti životinja. Planirani su i kratki edukativni filmovi za emitiranje u medijima, a možda i kampanja za proglašavanje najodgovornijih i najneodgovornijih pojedinaca i institucija.

“Vjerujemo da će se u narednih nekoliko godina značajno promijeniti svijest stanovništa u pogledu zaštite i dobrobiti životinja i da ćemo imati situaciju približnu zapadnoevropskim zemljama. Samo zalaganje svih, na svim nivoima može obezbijediti ova očekivanja”, kaže Nedić.

Ukoliko sve to zaista bude tačno, onda bi situacije kao što je ova sa početka priče mogle konačno postati prošlost.

Da su ljudi koji su napali Aldina Pašića bili upućeni u Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja te ko je nadležan za njegovo provođenje i na koji način, shvatili bi da on, nastojeći da zbrine i udomi napuštene butmirske pse zapravo pomaže i njima.

Doduše, i Deklaracija o ljudskim pravima donešena je prije 62 godine, pa su ipak, kako sami kažu, otjerali Rome iz naselja. Neke stvari sporo se i teško mijenjaju.