Prof. dr. Andrea Lešić-Thomas: Vratite Biblioteku u Vijećnicu, nije moguće da je to tako teško (I)

U vremenu kada se kultura u Bosni i Hercegovini najčešće spominje tek na marginama političkih i društvenih rasprava, a institucije koje čuvaju i razvijaju kulturni život zemlje vode svakodnevnu borbu za opstanak, razgovor o njihovoj ulozi i budućnosti u našem društvu postaje važniji nego ikada.

Razgovarao: Faruk Vele, za Radiosarajevo.ba

Zbog toga portal Radiosarajevo.ba donosi opsežan intervju s prof. dr. Andreom Lešić-Thomas, uglednom književnom teoretičarkom, univerzitetskom profesoricom i novom predsjednicom P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine – jedne od najvažnijih književnih i intelektualnih organizacija u zemlji, dijela globalne mreže koja već više od jednog stoljeća promoviše slobodu izražavanja, dijalog među kulturama i zaštitu ugroženih autora.

U razgovoru s prof. Lešić-Thomas otvorili smo niz važnih tema: od položaja kulture i književnosti u savremenom bosanskohercegovačkom društvu, stanja u kojem se danas nalazi P.E.N. Centar BiH, odnosa institucija vlasti prema kulturi, do pitanja kulturnog pamćenja, identiteta, slobode govora i uloge intelektualaca u vremenu globalnih kriza. Zbog obima i značaja tema koje smo otvorili, intervju objavljujemo u dva nastavka.

U prvom dijelu razgovora prof. Lešić-Thomas govori o stanju u P.E.N. Centru BiH, položaju kulture u bosanskohercegovačkom društvu te inicijativi za povratak Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u sarajevsku Vijećnicu.

U drugom nastavku razgovaramo o ulozi književnosti i intelektualaca u savremenom svijetu, slobodi izražavanja, ratu u Gazi, digitalnim tehnologijama, umjetnoj inteligenciji, kulturnom pamćenju i izazovima koji će oblikovati budućnost Bosne i Hercegovine i svijeta.

Pred vama je prvi dio razgovora s prof. dr. Andreom Lešić-Thomas.

O radu P.E.N. Centra BiH

Radiosarajevo.ba: Nedavno ste izabrani na čelo P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine. U kakvom stanju danas zatičete  ovu organizaciju i kako ocjenjujete njen položaj u bosanskohercegovačkom kulturnom i javnom prostoru?

Lešić-Thomas: Zapravo sam de facto predsjednica već godinu i po, a pošto sam prije toga u nekoliko mandata bila članica Upravnog odbora, uglavnom sam znala u šta se upuštam.

Finansijski, stanje je katastrofalno: mi zadnje dvije i po godine preživljavamo na mahom volonterskom radu generalne sekretarke, Upravnog odbora, te članova i članica koji su voljni da se uključe u rad našeg P.E.N. Centra.

Dobar dio energije nam je u prethodnih godinu dana otišao na projektne prijave, od kojih su urodile plodom one koje smo prijavili UNESCO-u, Međunarodnom PEN-u, djelimično Fondaciji za izdavaštvo (ali nedovoljno), uz našu višegodišnju saradnju sa organizacijom Traduki. Na domaće izvore finansiranja smo, iz potrebe da se branimo od egzistencijalnog očaja, skoro pa naučili da ne računamo, zahvaljujući užasnom položaju svih strukovnih udruženja i potpunom nedostatku smislene kulturne politike na svim nivoima vlasti.

Ali tu znamo da nismo jedini, i jako mi je drago zbog saradnje koja se nedavno uspostavila među mnogim od umjetničkih udruženja i organizacija. Neke stvari se mogu mijenjati samo zajedničkim naporima i sviješću da nikome od nas nije nimalo lako.

A s druge strane, ljudski gledano, stvari stoje dosta dobro: naš P.E.N. je vrlo aktivan unutar Međunarodnog PEN-a, naše krovne organizacije, uspijevamo povremeno organizovati neobične, lijepe i važne književne događaje; u zadnje vrijeme smo primili nekoliko vrlo zanimljivih mlađih (a i starijih) ljudi; imamo novu predsjednicu Odbora za spisateljice (krasnu Mihaelu Šumić); nadam se da ćemo uskoro imati i aktivan Odbor za mlade pisce i spisateljice... Ima još puno posla, ali stvari su dosta dobro posložene, i znamo kuda dalje.

Kultura je direktna prijetnja beznađu na koje nas navikavaju

Radiosarajevo.ba: Šta negdje vidite kao najveće potencijale P.E.N. Centra BiH, a šta kao ključne izazove s kojima se suočava u vremenu kada se čini da kultura i književnost imaju sve manje prostora u javnoj sferi?

Lešić-Thomas: Naše članstvo je brojno i raznoliko, iz svih dijelova naše zemlje. Ima tu puno zanimljivog svijeta, i svima nam je zajedničko to što smo spremni biti dio istog prostora, bez obzira na razlike. Upravni odbor odražava kompleksnosti članstva, a pritom odlično međusobno komunicira i vrlo je otvoren za svaki oblik saradnje. Sve su to stvari koje su rijetkost u naše vrijeme i u ovoj zemlji.

Kao što sam već spomenula, problemi nisu samo naši, i oni se u praktičnom smislu mahom sastoje od odsustva institucionalne podrške, nedostatka sredstava, i medijske klime koja jako voli skandale i galamu, i nema gotovo nikakvog strpljenja za idejne kompleksnosti i stvarni dijalog.

Ti problemi, međutim, nisu problemi samo naših umjetničkih udruženja; oni nisu problemi ni samo ove zemlje; otpori i prepreke slobodi misli i govora su globalni, složeni i zastrašujuće moćni: korporacije i oligarsi koji privatizuju javni prostor, kroje javnu debatu po mjeri sopstvenih interesa, uništavaju prirodu i ljudske živote i dostojanstvo, prisutni su svuda.

Njima kultura ne samo da je zadnja rupa na svirali, već je i direktna prijetnja beznađu na koje nas i oni i njihovim interesima vođena svjetska i domaća politika decenijama navikavaju.

Prava kultura, prava umjetnost i književnost, jedino su moguće u prostoru osviještene složenosti i višeglasja. One su sredstva kojima zamišljamo drugačije svjetove, promišljamo drugačije načine živjenja, drugačije odnose prema svijetu. PEN kao svjetska organizacija je od svog osnivanja udruženje pisaca i spisateljica koji vjeruju u tu ulogu književnosti, koji poštuju različitosti i osuđuju svaki oblik dehumanizacije drugog. Naša osnovna misija je zaštita tog prostora imaginacije, složenosti i višeglasja. Naravno da se naši glasovi jedva čuju u javnom prostoru; on za nas, ovakav kakav je, nije ni napravljen. To ne znači da trebamo odustati, niti znači da smo bez saveznika. 

Otvoriti zajedničku budućnost

Radiosarajevo.ba: Koji su Vaši prioriteti u narednom periodu? Može li P.E.N. Centar ponovo postati važan glas u društvenim i kulturnim raspravama, kakvu je ulogu imao u nekim ranijim razdobljima?

Lešić-Thomas: Krajem prošle godine unutar Upravnog odbora donijeli smo odluku da ne dopustimo da nam drugi ljudi diktiraju tematiku o kojoj ćemo govoriti. Pisanje izjava i reakcija na ono što se oko nas dešava zna biti izvor emotivne i moralne katarze, ali često se nakon toga ništa ne promijeni.

Mi se svi vrtimo u istom idejno-političkom krugu skoro četiri decenije, i stalno raspravljamo o istim stvarima. Trenutak je možda da počnemo razgovarati o nečem drugom, za šta svi možemo naći zajednički jezik i povodom čega se možemo otvoriti za zajedničku (i nadajmo se bolju) budućnost.

Zbog toga je sada osnova djelatnost P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine usmjerena na njegovanje i osnaživanje mladih pisaca, te na odbranu prirode i promišljanje odnosa između klimatskih promjena i klimatske pravde.

Uz finansijsku pomoć Međunarodnog PEN-a (koji i sam ima jako malo novca, tako da možemo biti vrlo ponosni na njihovu podršku i vjeru u nas) organizujemo seriju radionica u Banjoj Luci, Mostaru i Tuzli za mlade pisce (od 16 do 22 godine) koji žele pisati o prirodi. Vode ih Tanja Stupar, Almin Kaplan i Nedžad Ibrahimović, sve troje inspirativni, posvećeni i dragi ljudi.

Nadali smo se da ćemo dobiti puno više polaznika iz seoskih sredina (čak smo predvidjeli i pomoć da im omogućimo da prisustvuju radionicama), ali taj nam se dio plana nije baš ostvario. Međutim, za one koji žive u okolini Tuzle, ta radionica će početi nešto kasnije nego ostale, u septembru, i ima još mjesta – sve informacije su na našoj web stranici, i slobodno se prijavite.

UNESCO nam je obezbijedio sredstva za tematski dvobroj našeg časopisa Novi Izraz koji će biti posvećen ekokritici. Rok za slanje radova je 20. septembar.  Stacy Mattingly, američka autorica sa dugim i predanim iskustvom rada sa bosanskohercegovačkim autorima i autoricama, darovala nam je seriju radionica za mlade pisce, koja će se održati u Sarajevu početkom jula. Kad se sve to održi, kad se tekstovi urede i objave, vidjećemo šta dalje. Ideja imamo, i nadamo se da će to biti početak nečega novog, i u našoj organizaciji i u našoj književnosti.

Radiosarajevo.ba: Često se govori da je odnos prema kulturi svojevrsno ogledalo vrijednosnog sistema jednog društva. Evo, Vi ste pethodno iznijeli zaista realnu sliku pozicije kulture u našoj stvarnosti. Šta nam odnos institucija vlasti prema kulturi danas govori o Bosni i Hercegovini?

Lešić-Thomas: Govori nam, ili barem govori meni, da im nije stalo da stvarne dobrobiti stanovnika ove zemlje, te da im je iz nekog razloga u interesu da nas drže naviknutim na korupciju, beznađe i cinizam. Zašto to rade, ne bih znala. Odnosno, mogu naslutiti, ali ako je tačno ono što slutim, mnogo je glupo, gadno i jadno zbog sopstvene pohlepe i želje za moći omogućavati sistemsko uništenje sopstvene zemlje.

Naravno, kao vječna optimistkinja ostajem u potpunosti otvorena za mogućnost da rade to što rade jer naprosto ne znaju bolje. Svi mi iz kulturnih udruga smo već obznanili da smo spremni da u saradnji sa organima vlasti nađemo način da nam svima poboljšamo uslove rada i unaprijedimo položaj kulture u ovom društvu. Lično ću znati koje zaključke treba izvući ako do te vrste saradnje ne dođe.

Radiosarajevo.ba: U svom naučno-istraživačkom radu bavite se pitanjima kulturnog pamćenja, identiteta i odnosa prema naslijeđu. Kako u tom kontekstu posmatrate inicijativu bosanskohercegovačkih pisaca i intelektualaca, predvođenih Semezdinom Mehmedinovićem, za povratak Nacionalne i univerzitetske biblioteke (NUB) Bosne i Hercegovine u sarajevsku Vijećnicu?

Lešić-Thomas: Ta je čitava priča oko Nacionalne i univerzitetske biblioteke savršen primjer onemogućavanja stvarnog dijaloga i obesmišljavanja kompleksnosti kulturnih pitanja na koje nas ponašanje političkih aktera prisiljava. NUBBiH bez sumnje treba da dobije svoj prostor u zgradi Vijećnice, i to ne zbog simbolike i historijskog pijeteta, već zato što je taj prostor zakonski njihov i zato što je Vijećnica dobila novac za obnovu upravo kao biblioteka.

Bahatim prisvajanjem tuđeg, odnosno našeg zajedničkog dobra (jer Biblioteka je naša, ona je naše blago), gradske vlasti su iznudile reakciju kojoj je cilj da se neposredna nepravda i šteta isprave, a ne da se ozbiljno promisli šta toj biblioteci i njenoj ulozi u ovom društvu zaista treba.

A svi drugi nivoi vlasti su višedecenijskim prebacivanjem lopte nekome drugom čitavu stvar proizveli u problem za koji smo svi sad skoro pa povjerovali da je suštinski nerješiv.

NUBBiH treba da se vrati u Vijećnicu zato što ona pripada toj biblioteci

Radiosarajevo.ba: Može li se povratak Biblioteke u Vijećnicu posmatrati ne samo kao rješavanje institucionalnog pitanja nego i kao čin obnove kulturnog kontinuiteta prekinutog ratnim razaranjima? Koliko su simboli i mjesta pamćenja važni za jedno društvo?

Lešić-Thomas: Simboli i mjesta pamćenja su važni, ali nacionalne biblioteke su ustanove koje imaju specifičnu ulogu: da budu prostor koji pohranjuje sve knjige i časopise objavljene u toj zemlji i sve što je napisano o njoj. Ona bi trebala biti tačka preko koje čitatelji u ovoj zemlji imaju pristup, preko interbibliotečkih pozajmica i punog pristupa digitalnim platformama, svim tekstovima napisanim bilo gdje u svijetu. Ona služi i prošlosti i sadašnjosti i budućnosti. Jaka nacionalna biblioteka osnažuje sve druge biblioteke u svojoj zemlji, predstavljajući čvorište preko koga sve one mogu biti kapija u cjelinu svjetske pisane baštine, kao i u svijet novih ideja čije vrijeme tek dolazi.

NUBBiH treba da se vrati u Vijećnicu zato što ona pripada toj biblioteci, ali taj prostor nije dovoljan za sve ono što NUBBiH treba da bude. Prostor u Vijećnici je taman dovoljan da bude upotrijebljen kao čitaonica, prostor za izložbe i javne događaje, mjesto prvog kontakta sa Bibliotekom, kulturnog kontinuiteta i sjećanja na ono što je Vijećnica prije bila, kao i užasa njenog razaranja.

Ali NUBBiH mora dobiti i novu, namjensku zgradu, koja će služiti njenim potrebama i potrebama ove zemlje barem do kraja ovog vijeka. Treba joj pouzdana, trajna i obilna državna institucionalna i finansijska podrška. Svi nivoi vlasti u čitavoj državi bi se trebali takmičiti ko će više uložiti u Biblioteku, znajući da je to mjesto gdje se pohranjuju izvori znanja i pameti, znajući da je ona naše zajedničko dobro, znajući da nam je neophodna da bismo učili, mislili i stvarali.

Umjesto toga, živimo u zemlji čije vlasti ništa od toga ne vide, niti su u stanju poštivati sopstvene zakone i ulagati u razvoj vlastite zemlje kojoj bi trebali služiti. Vratite Biblioteku u Vijećnicu, pustite joj da odluči kako je najbolje da taj prostor koristi, izgradite novu namjensku zgradu, i uložite u trajno djelovanje čitave institucije. Nije moguće da je to tako teško.

Sutra: O ulozi književnosti i intelektualaca u vremenu ratova, političkih podjela i globalnih kriza, o odgovornosti medija i kulturne zajednice pred tragedijama poput one u Gazi, o pitanju utjecaja digitalnih tehnologija i umjetne inteligencije na kulturu, pamćenje i način na koji razumijemo svijet oko sebe...