Veliko istraživanje CIN-a: Zagađivači rijeka van domašaja inspekcije

Oštar i neprijatan miris isparava iz masnih fleka na rijeci Spreči. Površina se pod suncem presijava u spektru duginih boja pa se čini bajkovitom, ali čim svjetlo zgasne, nekadašnja ljepotica tuzlanskog kraja pokaže pravo lice, unakaženo otrovima industrije.

Ovo je jedna od najzagađenijih rijeka u Bosni i Hercegovini (BiH) jer je već dugo odlagalište komunalnih i industrijskih otpadnih voda koje se često izlijevaju iz neuređenog korita i ostavljaju svoje kancerogene tragove u tlu.

Na poljoprivrednim parcelama duž Spreče u Lukavcu, Gračanici i Doboju Istoku izmjerene su prekomjerne koncentracije žive, arsena, bakra, olova i policikličnih aromatskih ugljikovodika (PAH). Svi su opasni po zdravlje.

„Govore: nema, spriječit će se, obeštetit će se, ukrotit će se Spreča, neće bit poplave, izvršit će se to prečišćavanje, dezinfekcija. Obećanje – nama radovanje! Nema ništa od tog”, kaže Ismet Kovačević iz Miričine kod Gračanice.

Mještani znaju da žive od otrovane zemlje i upiru prstom u tuzlansku industriju, ali institucije nisu još ništa učinile da nađu i sankcionišu odgovorne. Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) otkriva da one umjesto toga već godinama produžavaju rokove za adekvatno pročišćavanje otpadnih voda pa inspekcije i ne mogu kažnjavati za prekomjerno zagađenje rijeka.

Nesprečavanje Spreče

Penzioner Ismet Kovačević se sjeća da je kao mladić pio rijeku, kupao se i lovio ribu u njoj, “a sad nek ne puštaju benzol i one hemikalije u Spreču, za pet-šest mjeseci pojavi se riba“.

U ovoj rijeci je nekada živjelo 40 vrsta riba, a danas ih je samo deset – onih koje mogu izdržati visoku koncentraciju otrova u vodi.

Avdul Adrović, profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu u Tuzli, kaže da je riblji fond desetkovan isključivo zagađenjem. On kaže da su se utvrđivanja ribljih vrsta u jednom dijelu Spreče morala raditi na osnovu uginulih riba jer žive nisu pronalazili.

„Sva ta riba je bila uginula i bila je tu po rijeci, plutala oko rijeke. To je bio jedan nesnosni smrad“, prisjeća se profesor Adrović.

On kaže da je ljudi uprkos tome jedu: „I ja konzumiram. Na kraju krajeva, kad Vi odete u restoran bilo koji ovdje, pa nećete dobiti ribu koja je došla ne znam odakle, već koja je ulovljena tu.“

Osim otpadnih voda rijeku zagađuje i poljoprivreda, rudnici i divlje deponije, a pomor ribe se desi i više puta godišnje. Agencija za vodno područje rijeke Save i Federalni zavod za agropedologiju već dugo pronalaze PAH-ove, živu, arsen, nikl i kadmij u vodi i okolnom zemljištu.

Riječ je o izuzetno opasnim, toksičnim i kancerogenim supstancama koje se zadržavaju u vodi i zemljištu i ako se ono propisno ne dekontaminira, preko riba i biljaka se potencijalno prenose do ljudi i životinja kroz ishranu.

Zavod od 2014. godine posebno skreće pažnju na živu i arsen zbog njihovog utjecaja na nervni sistem i mozak te izazivanja raka kože, pluća, bubrega, limfnih čvorova, prostate i jetre.

Četiri vodna inspektora u Federaciji BiH (FBiH) su zadužena za kontrolu 10-15 hiljada privrednih subjekata. Oni godišnje izvrše oko 720 nadzora i napišu kazne do pola miliona maraka, ali među njima nisu one za prekomjerno zagađivanje površinskih voda.

„Inspektori su često isfrustrirani jer prilikom nadzora mogu nedvosmisleno utvrditi kakve vode zagađivač ispušta, ali ne mogu ništa poduzeti da to spriječe ili sankcionišu”, kažu iz Federalne uprave za inspekcijske poslove (FUZIP).

Naime, u Zakonu o vodama FBiH ne postoji propisana kazna za prekomjerno ispuštanje zagađenja u rijeku. U Uredbi o uslovima ispuštanja otpadnih voda u okoliš i sisteme javne kanalizacije propisano je da sva nova postrojenja moraju uskladiti kvalitet svojih otpadnih voda sa propisanim vrijednostima, ali se postojećim postrojenjima već više od deset godina odlažu rokovi stalnim izmjenama propisa.

Federalno ministarstvo za okoliš i turizam je 2012. godine dalo rok od pet godina za usklađivanje da bi ga 2015. produžilo do 2018, a potom na još pet godina. Posljednjim izmjenama 2020. određen je rok do 19. decembra 2023. godine.

Da se rokovi ne odlažu, kompanije bi morale primijeniti direktive Evropske unije koje bi iziskivale ogromna novčana sredstva. Izgradnja postrojenja za tretman otpadnih voda je skup i dug proces koji zahtijeva koordinaciju institucija i industrije. Stoga se velike kompanije koriste argumentom da bi neodloživ rok značio zatvaranje industrije ili ukidanje radnih mjesta, smatraju u Inspekciji.

Tim se rukovodi i Ministarstvo pri odlukama o produženju kako bi izbjeglo ili odložilo takve scenarije.

Zahvaljujući tome su stare kompanije, koje su i najveći zagađivači, prethodnih godina radile bez obaveze hitnog uvođenja novih sistema za prečišćavanje i usklađivanja kvaliteta svojih otpadnih voda sa graničnim vrijednostima.

„Primjera radi, evidentno je da kompanija GIKIL ispušta otpadne vode s teškim metalima, a problem prekoračenja se, nažalost, zbog neadekvatnog zakonodavnog okvira ne može riješiti kroz inspekcijski nadzor“, kažu iz Inspekcije, tvrdeći da Uredba nanosi veliku štetu okolišu i stanovništvu.

No, iz ove industrije tvrde da ne ispuštaju teške metale i da zagađenje organskim polutantima, u koje spadaju PAH-ovi, nastoje smanjiti. To bi ih moglo koštati više od 45 miliona maraka – oko tri četvrtine dobiti koju su imali u 2021. godini.

Svjesni su da vrijednosti otpadnih voda nisu uskladili sa Uredbom, ali kažu da je “dolaskom novog menadžmenta evidentan trend smanjenja zagađenja” i da im je cilj postići propisane granične vrijednosti.

“Sisecam soda” i “Termoelektrana Tuzla” su ignorisale više puta ponovljen CIN-ov upit o pročišćavanju otpadnih voda koje ispuštaju u rijeku, a iz fabrike cementa iz Lukavca “Lukavac Cement” tvrde da posluju u skladu sa ekološkim standardima.

Ostatak teksta pročitajte na linku OVDJE.