Vedran Džihić: Potreban nam je potpuni preokret u filozofiji vođenja države BiH

Vedran Džihić iz Instituta za međunarodne poslove u Beču u intervjuu za portal Radiosarajevo.ba otvoreno govori o Bosni i Hercegovini nakon preporuke Evropske komisije (EK) da se BiH dodijeli status kandidata za članstvo u Europskoj uniji (EU), ali i perspektivama Bosne i Hercegovine nakon Općih izbora u BiH.

Jesmo li pred pozitivnim zaokretom u BiH ili ulazimo u dublje ponore kriza? Ima li naše propadanje dno i može li se krenuti prema površini?

Radiosarajevo.ba: Kao vrsnog poznavatelja prilika u jugoistočnoj Evropi, pitamo Vas kako komentirate nedavnu preporuku Evropske komisije da se BiH dodijeli status kandidatkinje? Šta predstavlja jedan takav potez? Da li je to realan uspjeh naše zemlje ili je to nastojanje da se naša zemlja izvuče iz sve snažnijeg utjecaja drugih međunarodnih aktera?

Džihić: Prije svega, mislim da je do ove odluke dovela loša savjest Evropske unije (EU) prema BiH. Loša savjest zbog toga što Evropska unija zadnjih nekoliko godina nije bila konzistentna u politici proširenja. Nije bila konzistentna u politici prema BiH i na neki način loša savjest zbog toga što se nije zasnovala prava politička inicijativa iz Bruxellesa koja bi bila konzistentna i ujedinjena prema svim onim problemima koje imamo u BiH, našoj zemlji.

Drugi razlog za lošu savjest je definitivno i činjenica da je prije nekoliko sedmica donesena odluka da se Ukrajini i Moldaviji dodijeli kandidatski status za članstvo Evropskoj uniji i to u momentu kada imamo dio ukrajinske teritorije pod okupacijom ruskih snaga, kada nemamo jasno definisan suverenitet ove zemlje, i kada je sasvim jasno da je to rezultat političke volje Evropske unije, Zapada, u tom momentu, da se kroz kandidatski status Ukrajini i Moldaviji pošalje poruka Rusiji, a pošalje poruka i ukrajinskom stanovništvu da ono pripada Evropi i pripada Zapadu.

Tada BiH nije došla na dnevni red. Mnogi su očekivali kandidatski status u tom momentu. To se nije desilo iz raznih razloga i sada smo dobili kandidatski status naknadno nakon što su obavljeni i završeni izbori u BiH.

Sam čin dodjeljivanja kandidatskog statusa nije rezultat uspjeha i truda bh. institucija, političara i političkih stranaka, nego je zaista jedna politička odluka Evropske unije da se zemlja koja već dugo čeka, stavi u isti status, dovede na istu ravan kao Ukrajina i Moldavija bez bilo kakve vrste prediciranja onoga što bi taj kandidatski status mogao sa sobom da donese. Tu dolazimo do suštinskog momenta i pitanja, šta kandidatski status BiH, osim simbolike i osim političke poruke da Evropska unija i dalje misli da BiH pripada tom euroatlantskom interesnom krugu, šta Evropska unija i šta Bosna i Hercegovina mogu sa tim da učine?

Radiosarajevo.ba: Šta bi mogli biti sljedeći koraci i kako i na koji način se može stvoriti politička volja i konsenzus u ovoj zemlji da se ozbiljno krene putem reformi, pošto je sasvim jasno da politička odluka ne može da zamijeni reformsku volju i reformske korake?

Džihić: BiH bi teorijski mogla da bude zemlja kandidatkinja i sljedećih stotinjak godina, ali bez ispunjavanja suštinskih uslova koji su odavno definisani u okviru Kopenhagen kriterija, a naravno onda i specifično u pregovorima sa BiH imamo još uvijek tih 14 tačaka, imamo osvrtanje na vladavinu prava, imamo novih osam tačaka koje nam se pojavljuju u preporuci komisije.

Bez svih tih reformskih prioriteta, evropeizacija BiH ne može da se desi. U suštini stojimo još uvijek u onom istom začaranom krugu u kojem smo se nalazili i prije ove odluke i nemamo jasnu naznaku kako i na koji način bi se proces mogao pokrenuti sa mrtve tačke.

Partijski interes i(li) građani?

Radiosarajevo.ba: Šta bi po Vašem mišljenju i iskustvu trebao biti fokus novoizabranih vlasti kada je u pitanju potencijalni ulazak BiH u Evropsku uniju?

Džihić: Ako pitate šta bi mogao biti fokus, onda bi se naravno, imajući u vidu manjak reformi i manjak opredjeljenja za te reforme, moglo reći da bi sve moralo da bude u fokusu.

Potpuni preokret u filozofiji vođenja države, što počinje sa suštinskim pitanjem kako i na koji način se političke stranke – izabrani predstavnici, odnose prema građanima, prema njihovim problemima, pa onda tu ulazimo i u pitanje borbe protiv korupcije. Ulazimo u pitanje vladavine prava. U pitanje da li je partijski interes važniji od interesa građana.  

Radiosarajevo.ba: Da li partija i politički predstavnici mogu da stoje iznad sudova i vladavine prava?  

Džihić: To je čitav niz suštinskih pitanja na koje velika većina naše političke scene ne može da da pravi odgovor i to iz jednog jednostavnog razloga. Pošto je modus vivendi, hajdemo reći modus operandi, dosadašnjih političkih struktura u BiH, koje su dominantno bile etno-nacionalne, etno-političke, ovdje ne trebamo da navodimo sve te stranke, bio upravo održavanje statusa quo.

Narativ o urgroženosti

Pokušaj da se na neki način realiziraju vlastiti interesi, a da se održi taj narativ o ugroženosti jednog naroda od drugog naroda. Dok je god taj narativ dominantan, dok god imamo političke stranke koje narativ o nacionalnoj ugroženosti i potrebi nacionalnog jedinstva stavljaju iznad suštinskih prioritetnih svakodnevnih problema ove zemlje, do tog momenta nećemo imati jasno utemeljenje za evropske integracije.

Na kraju, iz njihove perspektive bi se moglo postaviti veoma banalno pitanje - zašto nama trebaju evropske integracije? Zašto nama treba transparentnost, odgovornost itd.?

Radiosarajevo.ba: Očito je da ćemo i u novom krugu imati nacionalističke stranke na vlasti na gotovo svim nivoima. Da li uopće možemo biti optimisti kada je u pitanju pristup Evropskoj uniji?

Džihić: Pazite, to pitanje optimizma i pesimizma, ja mislim da smo ga često diskutovali i razmatrali u ovih tridesetak godina od Daytona. 

Mislim da postoji mnoštvo, velika grupa građana BiH koja je odavno napustila i izgubila svaku mogućnost da bude optimista u zemlji. To su oni koji su napustili zemlju, oni koji planiraju da napuste zemlju. To su oni koji su apatični, koji su se odlučili da ne izlaze na izbore, koji su se odlučili da pokušaju da na neki način obezbijede vlastito preživljavanje, da kupe kruh i mlijeko ujutro i da nahrane vlastite porodice.

Ti građani su na neki način postali apolitični i jednostavno ne vjerujem da mogu da budu optimisti.

Ali, naravno pitanje optimizma je jedno suštinsko, pa gotovo i filozofsko pitanje. Ako nemamo ono što je italijanski filozof Antonio Gramsci nazvao „optimizam volje“, pored svog pesimizma intelekta, mislim da svako društvo, pa tako i bosanskohercegovačko, prestaje da postoji kao živo društvo, kao aktivno društvo. Optimizam volje u prevodu ne znači ništa drugo nego konstantna borba da se stvore pretpostavke danas, da bi nekim drugim generacijama poslije nas moglo biti bolje. U tom smislu, optimizam volje je potreban i po pitanju evropskih integracija BiH.

Ja mislim da poslije ovih izbora imamo neke političke stranke, neke nove konstelacije koje možda mogu omogućiti pokret sa mrtve tačke. Mislim da bi mogli da očekujemo neku jedinstvenu poruku, možda i Zapada i Evropske unije, šta i kakvu BiH žele. Ta poruka dosada nije bila jedinstvena i naravno, odluka Christiana Schmidta ne upućuje baš na to veliko jedinstvo.  

Ali to nije isključeno pošto živimo u momentu globalnih previranja i nije isključeno da Zapad napravi veći pritisak. Moramo da razmatramo i tražimo alternative, imajući u vidu da zaista ovo što sami imamo i što smo do sad imali, garantuje samo gubitak BiH kao društva.

Radiosarajevo.ba: Spomenuli smo visokog predstavnika Christiana Schmidta. Kako uopće posmatrate njegovu ulogu u aktuelnoj situaciji? Da li je to neki deus ex-machina koji može zaista nametnuti promjene u smislu kvalitetnijeg života Bosanaca i Hercegovaca ovdje, ili je njegova uloga zaista samo odraz različitih politika prema našoj zemlji? 

Džihić: Prije svega ono što vidimo kod visokog predstavnika i na ličnom nivou, a i na nivou politika koje pokušava da promovira i implementira, vidimo veoma veliku dozu nedosljednosti.

Čak bih rekao, i naivnosti, i možda nekog početnog očekivanja od Christiana Schmidta da će iz visina njemačke politike moći da se spusti u nizine bh. politike i da sa nekim, kako on to voli da kaže, „racionalnim“ prijedlozima, na neki gotovo kolonijalni način, nama objasni kako to treba da se dešava. Ta mješavina između te neke naivnosti i možda iz njegove perspektive benevolentnosti, dobre volje da nešto uradi, je rezultirala veoma lošim rješenjima. 

Schmidtova loša rješenja

Ova rješenja koja smo sada vidjeli od Christiana Schmidta, pogotovo ove odluke koje je donio na dan samih izbora, su iz više perspektiva zaista problematične, nedosljedne, nekonsekventne. Ono što je najopasnije u svemu tome je činjenica da njegova odluka te izborne noći upućuje na veliki stepen nejedinstva i nedefinisanosti zapadnih politika i evropskih politika prema BiH. 

Ako imate činjenicu da mladi poslanik Bundestaga, Adis Ahmetović, direktno kritikuje nekoga ko dolazi iz njegove zemlje, i da imate Rezoluciju Bundestaga koji zauzima vrlo jasan stav prema BiH, onda imate visokog predstavnika koji povlači kontrarne poteze, onda je sasvim jasno da smo tu ušli možda u novu fazu nedosljednosti Bruxellesa, Evropske unije i internacionalne zajednice za BiH, gdje je Christian Schmidt samo personifikacija svega toga.  

Ja mislim da na tome stvar ne može da stane i da ostane. Zapad i Bruxelles, Berlin i Pariz, Washington se moraju dogovoriti kako i na koji način žele dosljedno i zajednički da tematiziraju probleme koje imamo. Mislim da će iz te perspektive Christian Schmidt i njegov domet biti dugoročno veoma limitiran.

Radiosarajevo.ba: Dešava se situacija i da premijer susjedne Hrvatske, Andrej Plenković, otvoreno kaže da je Hrvatska izvršila direktan utjecaj da nametne neka rješenja u BiH. Kako uopće gledate na takve pojave?

Džihić: Upravo ovo što je Andrej Plenković rekao na neki način slavljenički, gotovo hvalio se da je imao uticaj na Christiana Schmidta, hvalio se da je hrvatska vlada bila konsekventna, hvalio se da su Hrvati na taj način dobili nešto što su dugo iščekivali... To upućuje na srž problema.

Srž problema je da bilo kakva odluka na nivou BiH koja dolazi sa strane od internacionalne zajednice, bilo kakva interna odluka koja ide na uštrub jednoj strani, odnosno privilegira jednu stranu a negira drugu stranu, nije suštinski dobra.

U BiH treba da postoji ekvidistanca, ne samo prema konstitutivnim narodima nego i prema svim drugim narodima i prema svim drugim opredjeljenjima u BiH.

I onda ako imate slavodobitni stav Plenkovića koji jasno i kompromitira Christiana Schmidta sa tom pozicijom, sasvim je jasno da je politički kapital koji je Christian Schmidt imao i povjerenje koje je internacionalna zajednica uživala u bošnjačkom konstitutivnom narodu, u srpskom konstitutivnom narodu, i među svim drugim ostalima, da je to dobrano poljuljano i da to nije dobra ocjena. To nije dobra pozicija za internacionalnu zajednicu i mislim da je to jedno od najurgentnijih i najvažnijih pitanja.

Sve karte su na stolu, sve je potpuno jasno i transparentno. Znamo ko je šta želio, ko je šta dobio. Znamo da su odluke iz pravne perspektive upitne. Znamo šta su moguće konsekvence tih odluka, i mislim da je sada došlo vrijeme da Bruxelles, Berlin i neki vodeći zapadni glavni gradovi donesu jednu suštinsku odluku i preokrenu tu politiku, te resetiraju je i vrate na princip ekvidistance prema svim građanima BiH, te je naravno vrate i na princip poštovanja osnovnih ljudskih fundamentalnih prava svih građana BiH, a na taj način i tamo gdje smo i bili.

Tamo gdje imamo odluke Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga koji jednostavno ne mogu da ostanu samo makulatura i slovo na nekom bijelom papiru koji se potpuno negira u političkom procesu.

Radiosarajevo.ba: Evo na kraju, da se vratimo i na onu Vašu početnu tvrdnju, a to je da Zapad ima lošu savjest kada je BiH u pitanju. Rekli ste šta bi po Vama bilo neko potencijalno rješenje koje dolazi sa Zapada, ali da Vas pitamo, koliko je BiH danas važna ostatku Evrope?

Džihić: Ja mislim da Zapadni Balkan kao jedna veoma mala regija u ovim velikim globalnim previranjima nema suštinski prioritetni značaj za Zapad u ovom momentu.

U ovom momentu gdje imamo zaista rat u Ukrajini, globalni konflikt između Rusije i Zapada, prestrojavanje NATO saveza, upravo u moment kada Kineska komunistička partija bira lidera ponovo za sljedećih pet godina, kada se on pojavljuje sa agresivnim tonovima, kada imamo mnoštvo problema i na vrhu tih problema naravno i ono što Evropu dominira i preokupira ovih dana, a to su pitanja inflacije, poskupljenja, energetske stabilnosti itd.

Piše li nam se crno?

U svim tim velikim globalnim previranjima, BiH i Zapadni Balkan su samo mala fusnota, ali, naravn,o fusnota, pogotovo BiH, koja ima veliki simbolični značaj i koja može potencijalno da dobije i veliki novi geopolitički značaj.

BiH kao jedna zemlja koja je bila žrtva rata i agresije od ’92 do ’95 godine, zemlja u kojoj imamo tri velike monoteističke religije, u kojoj imamo i imali smo iskustvo suživota, koja je na neki način i paradigma onoga što Evropa jeste i treba i mora da bude.

Ako u toj takvoj zemlji sa veoma malim brojem stanovnika, a uz sve moguće instrumente Zapada koje su tu, koje imamo implementirane, od sigurnosnih trupa, vojnih trupa, preko instrumenta proširenja do regionalnih instrumenata i bilateralne pomoći koja je bila ogromna zadnjih tridesetak godina...

Ako na takvom mjestu Zapad ne može da očuva vlastite vrijednosti, da se pobrine za vladavinu prava, da se pobrine da podrži one političke snage koje su zaista pro-demokratske, koje su pro-evropske, koje zaista žive vladavinu prava ne samo kao teoriju, nego kao praksu, ako to u takvoj jednoj zemlji ne može da uspije, onda se zaista i Evropskoj uniji i Zapadu na globalnom planu piše crno. A onda se naravno i Ukrajincima i ljudima u Moldaviji za proces evropskog proširenja piše crno i perspektive i nisu baš najbolje.