Umjetnost se (ne) može ušutkati

Tema „Može li se umjetnost ušutkati?“ bila je u fokusu sinoćnjeg druženja u prepunoj sali sarajevskog Mediacentra. Program je počeo projekcijom filma Ovo nije film! iranskog reditelja svjetskog glasa i dobitnika najviših filmskih priznanja sa festivala u Veneciji, Cannesu i Berlinu, Jafara Panahija, nastao za vrijeme sudskog procesa protiv Panahija, koji se u svojoj zemlji suočio sa zatvorskom kaznom i zabranom snimanja filmova.

U debati nakon filma učestvovali su Dino Mustafić, reditelj i jedan od potpisnika pisma podrške koje su sarajevski reditelji uputili vladi Irana povodom zabrane Panahijevog djelovanja, Dunja Blažević, kustosica i direktorica SCCA, Damir Imamović, muzičar, te mađarski reditelj i bliski prijatelj Jafara Panahija, Bela Tarr.

U Iranu je moguće da umjetnik završi u zatvoru zbog svog opozicionog djelovanja, kao i to da mu se zabrani snimanje filmova na dvadeset godina, a slični slučajevi prisutni su u svim totalitarnim režimima. A šta je sa Bosnom i Hercegovinom i takozvanim demokratskim društvima? Postoji li cenzura u današnjoj Bosni i Hercegovini, ili umjetnici uživaju punu slobodu stvaranja?

Dino Mustafić je podsjetio da cenzura ima više pojavnih oblika i da zabrana koja dolazi iz državnih struktura nije jedino što se može smatrati cenzurom.

„U današnjoj Bosni i Hercegovini zvanične cenzure nema, ali cenzuru predstavljaju i tabu teme, poput manjinskih prava, homoseksualnosti, kritike religije, kojima se rijetko ko bavi da se ne bi doveo u atmosferu linča.“, rekao je Mustafić, podsjetivši da su takav linč od strane javnosti doživjeli tvorci filma Go West i prije nego što je film stigao u kina zbog toga što su glavni likovi bili homoseksualci, kao i teatarski festival MESS nakon plakata na kojima su se našle obnažene muške i ženske grudi, a budući da su postavljeni za vrijeme mjeseca Ramazana, taj dizajnerski rad je ocijenjen „nemoralnim“.

„Premda se ne radi o izravnoj zabrani djelovanja, najstrašniju cenzuru predstavlja srozavanje kulture i ignorancija koje provodi primitivna i neuka politička i poslovna elita“, smatra Dino Mustafić.

Osim toga, autocenzura koju provode sami umjetnici zbog vlastite koristi, konformizma i želje da se nađu na različitim budžetima, jednako je validan vid cenzure koja je itekako prisutna u bh. društvu.

„Bilo bi divno ovdje večeras vidjeti umjetnike koji godinama djeluju na krilima etno-nacionalnih identiteta i dobijaju veliki novac za svoje djelovanje“, dodao je Mustafić.

Bela Tarr je iznio nešto optimističniji stav te napomenuo da ne treba zaboraviti da umjetnici, bez obzira na bilo koji vid cenzure i ugnjetavanja, imaju podršku ljudi, što je bio i jedan od najvažnijih aduta Jafara Panahija u njegovoj borbi za slobodu u Iranu.

„Nekom odgovara da svijet izgleda baš onako kako izgleda danas: političarima i poslovnoj eliti. Umjetnici žele mijenjati svijet, elite ga žele ostaviti istim, jer je njima sasvim dobro u svijetu kakav jeste. Obični ljudi također žele promjene“, rekao je Tarr.

Premda su primjeri 'prave' cenzure u današnjoj BiH rijetki, Dunja Blažević je podsjetila na slučaj koji se desio 1999. godine, kada su naredbom tadašnjeg guvernera Sarajevskog kantona Mustafe Mujezinovića, sa bandera u centru Sarajeva naprasno skinute zastave od prozirnog najlona, rad umjetnika Nebojše Šerića Šobe.

Mujezinović nikad nije odgovorio na pismo koje mu je uputio SCCA, a kojim se tražilo da plati odštetu za ovakav vid uništavanja umjetničkog djela.

Na pitanje autocenzure se osvrnuo i Damir Imamović, koji je rekao da je autocenzura naročito izražena u tradicionalnoj muzičkoj umjetnosti na našim prostorima jer je u tom slučaju umjetnik predstavnik neke grupe ljudi i mora paziti kojim se temama bavi u svom radu.

Umjetnici danas cenzurišu i jedni druge, jer se tačno zna šta prolazi na određenim konkursima, a šta ostaje u sjeni. Dunja Blažević smatra da su za nevidljivost umjetnika i izostanak reakcije na određena djela danas zaslužni i mediji.

„Mediji se ne bave Adelom Jušić, ali se zato bave trećerazrednim umjetnicima koji odgovaraju 'narodnom' ukusu“.

Razgovor u Mediacentru završen je zaključkom Damira Imamovića da se umjetnost, dugoročno gledajući, uprkos svemu navedenom ne može ušutkati, jer se njeno postojanje proteže u samu vječnost.

„U perspektivi sprinta, umjetnost se može ušutkati, ali u perspektivi maratona ne može. Političari trče sprint, a umjetnici trče maraton“, rekao je Imamović.

Posljednje ovogodišnje druženje, koje je Mediacentar organizovao u saradnji sa Frontline clubom iz Londona, završeno je koncertom Sanela Marića Mare.

Dio sinoćnje atmosfere pogledajte u našoj fotogaleriji.