Lične priče žrtava iz Srebrenice: 'U ruci sam držao svoje oko', 'Dječak preživio strijeljanje'....

Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 nalazi se na adresi Muvekita 11 u Sarajevu, a dobar dio svog rada je posvetio Srebrenici i događajima u Srebrenici, odnosno genocidu. 

Ustanova je osnovana 2016. godine i koncipirana je na vrlo specifičan način, odnosno njihovi eksponati su stvarni, lični predmeti žrtava i ljudi koji su prošli kroz golgote rata, bilo da su u pitanju žrtve genocida ili ratnih zločina u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Ekipu portala Radiosarajevo.ba kroz Muzej je vodila kustosica Belma Zulić.

Priča o najtežem srebreničkom vrisku

"Ovdje čuvamo sjećanje na mnoge lične priče žrtava iz Srebrenice, tako da na samom ulazu možete saznati za dio priče porodice Špiodić, zatim priča o dječaku Nerminu i njegovom ocu Rami. U Velikom parku je smještena poznata skulptura koja prikazuje Ramu kako doziva svog sina", kazala nam je Zulić.

"Nermineee, hajde ovamo, ja sam ovamo. Slobodno kod Srba, svi hajte...", zvao je 1995. godine otac Ramo sina Nermina.

Pripadnici Vojske RS rekli su da im neće ništa, lagali su. Otac Ramo i sin Nermin su ubijeni, njihove kosti su pronađene tek 2008. godine.

"Ovdje imamo lične predmete majke tog dječaka, odnosno supruga ovog čovjeka sa fotografije, ona je donirala ovaj svoj pleteni džemper i jednu džezvu kao podsjetnik na njenog supruga i na njenog sina, to je sve što joj je ostalo od njih", objasnila je Zulić.

Adis i Adisa

Adisa je imala dvije, a Adis četiri godine kada su zbog nestašice hrane 1992. godine krenuli šumskim putem iz mjesta Krušev Do ka Srebrenici. S nešto osnovnih potrepština u ruksacima krenuli su u grupi od sedam osoba, među kojima su bili njihova majka Hatidža, jedna trudnica i njen petogodišnji sin, muž i rođak.

Pripadnici Vojske RS su ih iz zasjede presreli na planini Sušici, odveli u školu u mjestu Podravanje te ih, nakon nekoliko dana izgladnjivanja i mučenja, ubili.

Njihova tijela još uvijek nisu pronađena. Posmrtne ostatke Adisa i Adise, otac Šefik još uvijek traži.

"Muzej čuva njihove fotografije, ali i jedan paprić koji je zapisala njihova porodica, to su njihovi lični podaci, ime i prezime da bi se oni mogli pronaći. To je jedan dio generacije Špiodić, u toj porodici su čak četiri generacije stradale u genocidu u Srebrenici. Njihova priča je jako značajna jer govori u suštini o intenzitetu svireposti genocida u Srebrenici, da su čitave generacija, niz generacija jedne porodice, stradale u genocidu", rekla je Zulić.

Ova porodica se proteže kroz cijeli Muzej, oni su prošli kao porodica, ne samo vrijeme izvršenja genocida, već logore i zločin nad djecom i još su uvijek u porodici nestalih osoba. 

Dobri čovjek Ramiz Nukić

Ramiz Nukić iz bratunačkog sela Kamenice godinama je u šumama u blizini kuće sakupljao kosti Srebreničana ubijenih u julu 1995. godine dok su, padom Srebrenice, pokušavali doći do slobodne teritorije.

U rodno selo, ispod Kameničkog brda i zloglasne "Bukve", vratio se sa porodicom 2004. godine. Od tada pa do svoje smrti u novembru 2022. godine u šumama je pronašao do na stotine posmrtnih ostataka ubijenih nevinih civila. Ni miniran teren nije ga spriječio u potrazi.

Ramiz Nukić dao je veliki doprinos Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida 1992 - 1995. godine.

"Ramiz Nukić je dao baš velik doprinos. U Muzeju se nalaze ćebad u koju su bili umotani posmrtni ostaci, zločinci su umotavali leševe ljudi i ostavljali ih na putu ili su ih ukopavali ili su ih umotali u ćebad i ostavljali. Imamo primjer u kojem su pronađena dva leša, odnosno posmrtni ostaci dvojice braće zajedno sa oružjem s kojim je izvršena egzekucija. Zatim, lične predmete koji su pronađeni u masovnim grobnicama.

Riječ je o nekim osnovnim stvarima koje su ljudi mogli da ponesu sa sobom, a nisu im bili veliki teret ili su to bili lični dokumenti čime bi mogli preći u neku drugu teritoriju, nešto osnovno što im je bilo potrebno, čak novac ukoliko su ga mogli da sakriju negdje, baterija za snalaženje tokom noći, osnovni pribor, kao što vidite tu imate tespih, češalj, brijač. Nabrojane stvari našao je upravo Ramiz Nukić", objasnila je Zulić.

Strijeljanje sedmogodišnjeg dječaka

Fahrudin Muminović je imao 7 godina kada je 1995. godine u Srebrenici strijeljan zajedno sa ocem. Od nekoliko desetina strijeljanih, jedini je preživio.

O ovom događaju svjedočio je bivši vojnik Zvorničke brigade Vojske RS:

"A onda se dogodilo nešto strašno, nešto što je nevjerovatno da se može dogoditi. Nešto što ni do danas nisam mogao zaboraviti i neću nikada zaboraviti. Stalno razmišljam šta sve čovjek može uraditi drugom čovjeku. Bez obzira koliko ste puta gledali strahote u raznim filmovima, dokumentarcima i sl., bez obzira koliko ste knjiga pročitali sa horor tematikom. Iz naslaganih mrtvih tijela, koja se puše, koja više nisu ličila na ljudska tijela, to su bili samo komadi mesa, odjednom se pojavilo ljudsko biće. Kažem ljudsko biće, ali ustvari je to bio dječak od pet do šest godina starosti. To je nevjerovatan prizor. Nevjerovatno. Ljudsko biće izlazi i ide prema putu, putu na kojem stoje vojnici koji automatskim puškama vrše strijeljanje. To dijete ide pravo prema njima.

Svi vojnici i policajci koji su stajali na tom putu, ljudi koji su naučili ubijati, svi su iznenada spustili svoje oružje i sledili su se od tog prizora. Dječak je bio pokriven dijelovima crijeva i mesa drugih ljudi. Ispred vojnika je stajao jedan oficir, mislim da je bio pukovnik, arogantno se obratio vojnicima: 'Šta čekate, završite s njim?' Tada su mu vojnici kojima uopće nije bio problem ubijati odgovorili: 'Gospodine, imate pištolj, zašto ne završite s njim?'.

Svi su nakon toga zanijemili. Tada se taj oficir obratio vojnicima: 'Uzmite to dijete , stavite ga na kamion i dovedite ga poslije sa drugom grupom, tada ćemo završiti s njim!'. Dijete je bilo u šoku. Stalno je ponavljalo: 'Baba, baba, baba, baba, gdje si. Dijete je u šoku bilo, on je dobio stresove, grčeve. Govorio je neću, neću, neću, neću - govorio je. Dječak se otimao, jer se sjećao da je već bio na tom kamionu. Tada sam ja prišao i rekao vojnicima: 'Slušajte, odvest ću ga ja u svoj kamion, pustit ću mu muziku da mu odvratim pažnju od onoga šta se dogodilo. Upalit ću radio. Ušao sam u kamion i upalio svjetlo, upalio sam radio, pronašao sam lokalnu radiostanicu. Rekao sam mu: 'Hajde uđi, dođi meni. Vidi imam svjetlo, muziku. Iznenada me uhvatio za ruku.'. Ne bih želio nikome od vas da to doživite. Ja sam bio poznat kao jak i čvrst čovjek. Ali, nikome ne bih želio da iskusi takav stisak kao što je on moju ruku stisnuo. Bio sam šokiran snagom njegovog stiska".

Zaštičeni svjedok 101 odveo je dječaka u Zvornik u bolnicu gdje ga je zbog rana koje je dječak imao odveo na hirurško odjeljenje. "Kada sam ga doveo do hirurškog odjeljenja zgrabio me je za ruku, govreći mi: "Baba, ne daj da me odvedu, molim te'. I dan-danas u ušima mi odzvanjaju njegove riječi. Dok ga je doktor pregledao i čistio sa njega ostatke ljudske utrobe i mesa, osjetio sam strašan smrad. Nikako nisam mogao razumjeti kako taj smrad nisam osjetio dok sam ga vozio kamionom do bolnice. Toliko sam bio šokiran čitavim događajem", navodi se u svjedočenju bivšeg vojnika Zvorničke brigade Vojske RS.

Prostorija u kojoj se čuva sjećanje na ovu priču posvećena je djeci za vrijeme rata i jedna je od potresnijih priča.

"To je dječak koji je preživio masovno strijeljanje i ovu priču je ispričao jedan zaštićeni svjedok koji je bio u Vojsci RS, mi smo prvi koji smo došli do te priče jer je on kao zaštićeni svjedok bio i u bojazni za svoj život i nije želio podijeliti ovu priču ni sa kim, mi smo prvi koji smo stupili u kontakt i prvi smo u suštini otkrili ovu priču. Priča o ovom dječaku je u isto vrijeme emotivna i u isto vrijeme morbidna jer taj vojnik opisuje kako je dječak preživio masovno strijeljanje, gdje je on izašao ispod tijela ubijenih ljudi i bio je prekriven ostacima tih ljudi i dok se približavao vojnicima, jedino čega se sjetio u tome je da doziva svog oca i tog vojnika koji ga je prihvatio", podvukla je Zulić.

Ljeto i cipele

Ovo je priča o Mirsadu Omeroviću iz Srebrenice, o cipelama koje on nikada nije dao svome bratu. U Srebrenici su jedne prilike dobili humanitarnu pomoć u kojoj su bile te cipele.

"Cipele su bile par brojeva veće, ali on je želio te cipelice da sačuva za svog brata jer je znao da su mu potrebne cipele, to je bila jedna od želja njegovog brata jer ih nije imao i planirao je da mu da te cipelice, međutim nikada ih nije uspio dati. Nakon par dana je Srebrenica pala, on je uhvaćen i odveden u Srbiju, u logor Šljivovica, proveo je u logoru osam mjeseci, do potpisivanja Daytona", navela je Zulić.

Mirsad je u logoru bio fizički i psihički maltretiran, izgladnjivan i bez osnovnih higijenskih uslova. Oslobođen je pet mjeseci nakon što je stao rat u Bosni i Hercegovini. Cipele je zadržao kao suvenir, u znak sjećanja na brata koji nikada nije dočekao ljeto da ih obuje. Sada ih čuva Muzej.

U ruci sam držao svoje desno oko

Jedan od članova porodice Špiodić bio je ranjen, prošao je brojne torture, bio je zatočen, a posmrtne ostatke svoje djece još uvijek nije našao.

"Tog dana, 1992. godine, od jutra su granatirali selo Budak. Mi smo se krili u podrumu. Odlučio sam nakratko izaći u dvorište da vidimo s koje strane pucaju. Čim sam izašao granata je udarila u stablo trešnje i eksplodirala. Osjetio sam snažnu bol u glavi. Rukama sam dodirivao lice. Krv se slijevala niz moj vrat. Desnom rukom sam čupao geler iz obraza, a nakon što sam spustio lijevu ruku i pogledao unutra, shvatio sam da držim svoje oko. Onesvijestio sam se...

Jedan geler me pogodio u nos, drugi u obraz, treći u oko. Vidjevši me kako ležim, a da mi se lice ne prepoznaje od krvi, prijatelji su prvo pomislili da sam mrtav. Vijest o mojoj smrti se brzo proširila do mog rodnog sela. Kada sam izišao iz bolnice, saznao sam da je supruga s moje dvoje maloljetne djece, istog dana kada je čula da sam mrtav, šumskim putem krenula u Srebrenicu. U putu su naišli na zasjedu srpske vojske, te su nakon mučenja ubijeni.

Nakon tog saznanja vratio sam se u rodno mjesto i boravio tamo sve do 27. jula 1995. godine, kada je srpska vojska, tačno u 13 sati ušla u Žepu. Među njima i general Ratko Mladić koji nam je naredio da uđemo u njihove autobuse i rekao: 'U Srebrenici smo uradili posao koji je trebao, sada vas šaljemo Aliji.'

U putu su nam rekli da idemo prema Kladnju, gdje ćemo se sastati sa ostalim civilima iz Srebrenice. Prije nego smo ušli u Kladanj, presreo nas je general Tolimir i istjerao iz autobusa. Kada smo izašli, naredio nam je da pređemo u druge autobuse i da nas vodi u logor u Rogaticu. Pratio nas je svo vrijeme. Kada su nas istovarili u logor, primijetili smo krv na zidovima, od logoraša koji su tu bili zatočeni prije nas. Nas su maltretirali svaki dan- pendrecima, palijama, kolcima, motkama, držalicama. Tjerali su nas da legnemo potrbuške, a onda skakali po nama. Govorili su: 'Bolje vam je ovdje nego kod Alije'.

Dva mjeseca nam nisu dozvolili da se okupamo. Vodili su nas svaki dan na prinudni rad, nekada u Mokro, nekada u Slap da rušimo školu, kupimo sijeno i pravimo generalu Kušiću vikendice. Napravili smo za dva mjeseca devet vikendica. Odjeća koju sam imao na sebi kada sam doveden u logor se raspala...U logor su znali doći i Milan i Sredoje Lukić, pa su tako jedne prilike odveli Esada Cocalića, koji se nikada više nije vratio.

Ostali smo u logoru u Rogatici četiri mjeseca, a nakon toga povedeni prema Sarajevu. U logoru Kula u Sarajevu bio sam 4 dana. Razmijenjen sam 28. januara 1996. godine. Posmrtne ostatke supruge i dvoje djece još uvijek nisam pronašao...', navodi se u svjedočenju Šefika Špiodića.

Gumeni opanak

Kada je zapaljeno selo Štitarevo kod Višegrada, 1992. godine, Himzo je sa svojom suprugom i dva sina, Hamedom i Avdijom izbjegao u Žepu.

Kako je u Žepi koja je već uveliko bilo blokirala i odsječena od ostatka svijeta, tog ljeta pristigao veliki broj izbjeglica sa područja općina Rogatica, Han pijesak i Višegrad brzo je zavladala glad.
Četnici su znali da stanovnici Žepe prelaze Drinu u potrazi za hranom i to su područje minirali. Povremeno su i patrolirali tim područjem pa je bilo više slučajeva ubistava i ranjavanja ljudi koji su riskirali svoje živote u potrazi za hranom. Primoran neimaštinom, Hamed je 04. jula odlučio otići u rodno selo i potražiti nešto hrane, usjeva i voća. Danima se nije vraćao. Himzo je pokušavao doći do bilo kakvih informacija o njegovoj sudbini, ali nikada ništa nisu saznali. Iščekivali su ga svakoga dana. Hamed se nikada nije vratio...

Nakon bratovog nestanka, Avdija je nastavio da, s druge strane Drine, traži hranu za porodicu. Himzo je skupljao dijelove obuće po otpadu, pa bi od pronađenih starih đonova sinu Avdiji pravio cipele, a on je cijeli rat proveo u jednim opancima. Krpio ih je najmanje sedam puta. Tražeći spas, kada je pala Žepa 1995. godine, Avdija se sa nekoliko prijatelja uputio prema Užicama, i tada mu se izgubio svaki trag. Nikada se više nije vratio... Godine su prolazile, a otac i majka su svakog dana iščekivali vijesti o sinovima... Dali su i uzorke krvi nadajući se da će ih nekad pronaći među nekim posmrtnim ostatcima. U maju 2011. godine, saznali su da je stigao DNK nalaz na jednog od braće Cocalić, Avija ili Hamed. U jezeru Perućac pronađena je samo jedna kost - desna karlica. DNK analiza nije mogla utvrditi kojem od dvojice braće pripada. Saznavši to, majka je, dva dana prije zvanične identifikacije od strane porodice, preminula. Himzo je otišao sam. Krajem maja 2012. godine Himzo je u mezar spustio tabut, i u njemu jednu kost. Na nišanu i danas stoje dva imena: Avdija i Hamed Cocalić.

Nakon dženaze, Himzo je odlučio da se poslije 20 godina vrati u rodno selo i raspita za Avdiju. Molio je lokalno srpsko stanovništvo da mu daju bilo kakvu informaciju, kako je ubijen, gdje... Bilo je onih za koje je znao da mu ne mogu pomoći, ali i onih koji su ga izbjegavali. Nakon svakoga puta vraćao bi se uplakan, sa sve više narušenim zdravljem. Posljednji put kada je otišao u Štitarevo, početkom 2013. godine, jedan čovjek, koji ga je ranije posebno izbjegavao, prišao mu je i rekao: 'Uhvatili su ga tamo u Paočićima, zavezali mu ruke i noge i vukli sve do Drine, kilometrima. Tamo su ga i ubili'. Nakon ove spoznaje, Himzo se razbolio i kroz nekoliko dana umro. Avdija i Hamed se i dalje vode kao nestale osobe. Iza jedne zdrave, sretne, podrinjske porodice ostao je samo komad gume -  zakrpljeni opanak.

Najbrutalniji oblici torture 

U prostoriji koja čuva svjedočenje o porodici Avdije i Hameda iz prethodne priče spomenuti su neki od najbrutalnijih oblika torture.

"Ovdje su baš spomenuti neki najbrutalniji oblici torture, čovjek kojeg su tjerali da uđe u kombi za pse, da laje, drugi čovjek kojeg su tjerali da se popne na visoki jasen i da skače kao lasta s tog jasena, slučaj čovjeka kojeg su natjerali da kleči i da stavi čizmu na glavu dok su oni pucali, slučaj čovjeka kojeg su natjerali da glumi most, imali su kanal koji je iskopan i tjerali su druge logoraše da prelaze preko njegovog tijela, kad su vidjeli da logoraši pokušavaju da stvaraju manji pritisak na njegovo tijelo kad prelaze, oni su namjerno kasnije nastavili da skaču po njegovom tijelu. Postojale su različite vrste torture. Ovo je jedna od prostorija koja najviše šokira posjetioce iskreno jer ne mogu da shvate ovakav stepen torture postoji, da ljudsko biće može učiniti drugom ljudskom biću ovako nešto", objasnila nam je kustosica Zulić.

Jedna od šokantnijih priča u ovoj prostoriji je priča o vjenčanju, priča se odnosi na jednu epizodu u logoru Rasadnik u Rogatici. Srpski vojnici su zatvorenicima naredili da organizuju svadbu, odnosno vjenčanje, mlada i mladoženja su bili otaci i sin i njih su natjerali da "konzumiraju brak" pred svima.

"Ostalim logorašima su podijelili cjepanice da glume kao da su to pivske flaše da piju, a čak su doveli i harmonikaša da svira, morali su da igraju kolo. To je izvedeno pred svim logorašima. To je posljedica, ustvari epizoda nastaje kad se oni koji su stražari u logoru napiju i budu posebno 'kreativni u tim momentima'", zaključila je Zulić.

Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 do eksponata je dolazio na razne načine, proveli su godine prelazeći Bosnu i Hercegovinu uzduž i poprijeko, 90% eksponata skupili su na terenu, u direktnom kontaktu i razgovoru sa porodicama žrtava. Sada, godinama nakon što je Muzej otvoren, nakon što je formiran i postao primijećen ne samo u Bosni i Hercegovini već i u svijetu, ljudi kontaktiraju njih. Informacije i danas dolaze iz čitavog svijeta.