U četiri godine, tri rječnika bosanskog jezika

Piše: Kenan Efendić, Radiosarajevo.ba

Godinama bošnjački lingvisti, profesori i akademici lamentiraju nad bosanskim jezikom koji, eto, još uvijek nema svoju formalno-normativnu aparaturu: kompletan rječnik, gramatiku i pravopis.

Problem Čedićevog pluralizma

Ipak, u posljednje četiri godine objavljena su, djelomično – uz najavu okončanja projekta – ili u cjelosti, čak tri rječnika bosanskog jezika.

Institut za jezik, državna institucija na vječitom izdisaju, ostavljena na milost entuzijazmu i skromnosti nekolicine uposlenika, izdao je jednotomni rječnik bosanskog jezika 2007. godine.

Direktor Instituta i prvi čovjek projekta Ibrahim Čedić istakao je da ovaj rječnik teži unutarnjem pluralizmu leksike bosanskog jezika, da bježi od etnički utemeljenih preferiranja i sveprisutne arhaizacije bosanskog jezika neorganskim forsiranjem turcizama.

Čedića su dežurni čuvari bošnjačkog jedinstvenog identiteta odmah napadali: za nestručnost i slično, ali je činjenica da Rječnik koji je uradio Institut zapravo predstavlja protutežu dominantnoj standardizacijskoj politici bosanskog jezika, čiji su nositelji profesori na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Dževad Jahić i Senahid Halilović, koautori jedine Gramatike bosanskog jezika, kojoj se, također, mnogo šta spočitavalo, u prvom redu – nestručnost.

Dževad Jahić

Jahićeva faši-lingvistika

Dvije godine kasnije, gorespomenuti Dževad Jahić, autor nekoliko knjiga o bosanskom jeziku, ali i autor još više skandaloznih fašistoidnih kvazilingvističkih teza o bosanskom jeziku, objavljuje prva dva toma svog desetotomnog Rječnika bosanskog jezika.

Jahić, poznat kao profesor kod kojeg studenti i po dvadesetak puta izlaze na ispit iz Historijske gramatike i Historije literarnog jezika, u svojoj knjizi Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora iznosi sljedeće teze: bosanskom jeziku je, za razliku, od srpskog i hrvatskog imanentan bošnjački merhamet. Svako ko je pročitao barem jednu knjigu iz oblasti lingvistike zna da su kategorije duha u jeziku napuštene već krajem 19. stoljeća. Jahićeva je teza apsolutno nenaučna i vulgarno ideološka.

Druga zanimljiva teza je o jeziku i miješanom braku: Ako je npr. otac Bošnjak, a majka „bosanska Hrvatica“, kako će dijete iz takvog miješanog braka nazivati svoj maternji jezik ? Hoće li ga zvati bosanskim (i neovisno od toga da li će ga u školi učiti kao bosanski ili hrvatski)? Kad bi se bukvalno primijenilo pravilo „maternjeg“ jezika, to dijete bi za maternji imalo hrvatski, jer mu je majka Hrvatica, bez obzira što se taj „hrvatski“ ne bi mnogo razlikovao od „bosanskog“ (u konkretnom slučaju možda se ne bi uopće razlikovao). („Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora“, Ljiljan, Sarajevo, 1999., str. 65.)

Opet pregršt nacionalističkih, nenaučnih kategorija, podvaljivanja i navođenja na pogrešne zaključke. Jahićev cilj nije opisati jezik u njegovom neuhvatljivom totalitetu, pokušati mu dati što kreativnije normativne okvire, kako bi on živio u stvarnom životu i životu umjetnosti, zadržavajući standardizacijske minimume neophodne za svakodnevnu komunikaciju.

Jahićev cilj je izmišljanjem značajnijih razlika između bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika (a sve je zapravo jedan jezik) učvrstiti stabilni, homogeni bošnjački nacionalni identitet.

Jahićev rječnik, sudeći po najavama i njegovim izjavama, biće zasigurno najobimniji, no – to ne garantira nikakav lingvistički, naučni i – zašto ne! – etički kvalitet. Rijetko se dešava da jedan pojedinac, pri tome uključen u mnoštvo finansijski isplativih projekata i aranžmana, uspije sam, bez stručne pomoći i stručnog tima, napraviti tako bitnu knjigu kao što je rječnik nekog jezika u deset tomova. Ostaje nam sačekati Jahićev rječnik u cjelosti, pa tamo vidjeti da li riječ đikan i dalje, između ostalog, znači četnik.

Senahid Halilović (Foto: Zijah Gafić)

Uigrana trojka se razišla

Podsjetimo se, Jahić je zajedno sa Ismailom Palićem, koji također predaje na istom fakultetu, i već spomenutim Halilovićem, 2001. godine izdao Gramatiku bosanskog jezika. Mnogi su joj spočitavali: a. nestručnost (knjiga nema, primjerice, indeks pojmova!), b. nacionalno-etničku skučenost perspektive (primjeri se uzimaju samo iz djela bošnjačkih pisaca, recimo).

Ipak, Halilović je jučer promovirao novi rječnik bosanskog jezika, na kome su pored njega radili spomenuti Palić i Amela Šehović, docentica na istom fakultetu. Rječnik je jednotoman, a „operira s oko 65.000 jedinica, ima 1.566 stranica i spada u velike jendotomne rječnike kakve pojedini jezici imaju“, kazao je Palić, prenose agencije.

Još uvijek se ne zna gdje je puklo između Jahića i Halilovića: je li u pitanju njihova ideološka ne različitost, ali iznijansiranost, ili su pak posrijedi prepreke finansijske prirode, jer, u svakoj zemlji, rječnik maternjeg jezika znači i veliku zaradu, ali i društveni ugled i čast.

Jahićevom rječniku, koji je – što je važno – još uvijek nedovršen u korist ide njegova obimnost, ovom drugom u korist ide činjenica da iza njega ipak stoji tim manje ili više kvalitetnih stručnjaka. Opet, valja se prisjetiti i Halilovićevih nacionalističkih ispada. On je autor jedinog do sada Pravopisa bosanskog jezika, zbirke arhaizama i turcizama, proslavljene po riječima tipa hlupati. Pored toga, njegov priručnik Gnijezdo lijepih riječi, samim je naslovom primjer fašistoidnosti nauke, koja i same riječi dijeli na lijepe i ružne, upisujući time nacionalnim vrijednostima ljepotu, a stigmatizirajući ružnoćom sve ono što centri nacionalne moći ne odobravaju.

Finansijska pozadina poplave rječnika i jezikā

U konačnici, poplava rječnika bosanskog jezika svjedoči ne samo o nemogućnosti akademske zajednice da se usaglasi oko minimuma vrijednosti (što je čak u nauci i poželjno, ali u političnom pitanju standardizacije jezika donosi probleme) nego pokazuje i dubinsku svezu etno-poretka i kapitala.

Raspadom Jugoslavije i novim malim nacionalnim revolucijama, zakašnjelim za cijelo jedno stoljeće, pojavila se nova elita, koja proizvodnjom i pumpanjem razlika, sebi otvara prostor izrabljivanja mase. Tako je i sa rječnicima i gramatikama i pravopisima bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Tako je i sa tri rječnika bosanskog jezika. Ne treba se začuditi ako se u narednim godinama pojavi još nekoliko novih rječnika, ali ni ako se pojave lingvisti koji će i sam bosanski jezik dijeliti na njih nekoliko, a sve da bi mogli (pre)pis(iv)ati i prodavati rječnike.