Tijana, izvini što te uznemiravamo

Tekst objavljen u rubrici 'Šta drugi pišu' prenosimo s Krempitushka.com.

Ni u 27 godina života se nisam navikla na to koliko su ljudi svjesno zli i koliko ih to što su povremeno zli čini srećnima. Čudna neka bolest. Vjerovatno i ja imam trenutke (nadam se da ne traje duže od trenutka) kad nisam baš najbolji čovjek na svijetu, ali se od srca trudim da ne radim drugima ono što ne želim da neko radi meni. Zar je to tako teško?

Sjećam se, kao da je juče bilo, koliko su gorili portali, naslovnice, dnevnici i razni mediji i "mediji" dok je trajala afera oko Tijaninih roditelja koji su, ako je bilo vjerovati dušebrižnicima, odlučili da preostali novac koji, nažalost, nije spasio malu Tijanu, zadrže za sebe. Sigurno se u glavama tih ljudi već rojilo mnoštvo mogućnosti na šta novac može biti potrošen – od plastičnih operacija, preko jahte do stana na Dedinju. Zar stvarno imate vremena, imate srca i duše da se toliko bavite tuđim životima i to posmatrajući sve samo iz ugla zvanog "Svi su ljudi zli." Gospodo, nisu.

Vratimo se na početak. Učinite to ovako. Zamislite da se roditelj djeteta koje umire i kojem je potrebna finansijska pomoć cijele nacije. Zamislite da se cijela nacija stvarno odazove vašem pozivu, pa čak i mi iz Bosne smo pomagali, i pruži vam ruku prijateljstva i pomogne da vaše dijete ode na spornu operaciju. Međutim, ponekad stvari ne idu onako kako biste vi željeli. I vaše dijete…umre. Ostanete bez cijelog jednog kosmosa koji ste stvorili sami. I šta se onda desi? Ta ista nacija koja je pokazala jedno lice medalje, skoči na iste vas kojima je bila potrebna pomoć. A vi, shrvani bolom, sve što možete da uradite je da ćutite i čekate. Jeste li zamislili?  Da li vam je ijednom , dok ste zamišljali, pala na pamet mogućnost da biste razmišljali o trošenju novca? Ne biste, gospodo, ne biste.

Ognjanovići su izgubili ono što nikakav novac ne može vratiti. Život svoje djevojčice. Zapamtite to svaki put kad poželite da o njima pričate loše. Čak i vi koji, dok ovo čitate, mrmljate sebi u bradu kako nije sve tako crno i bijelo. U njihovom slučaju je samo crno.

I šta se onda desi u tom vrlom svijetu punom ljudi koji imaju svoje mišljenje, jer i guzicu svako ima? Desi se to da Ognjanovići doniraju novac Institutu za majku i dete. Sav novac. I to ne novac, znajući da je novac sredstvo za koje nikad ne znaš gdje će otići ako ga sam ne pošalješ tamo, nego opremu koja je potrebna da ovaj, dobro poznati, Institut što bolje pomogne svim majkama i svoj djeci kojoj je, nažalost, pomoć potrebna.

Ne čujem aplauz. Ne čujem uzdah oduševljenja. Nisam to vidjela ni na jednoj naslovnici. Nisam vidjela da se o tome priča na društvenim mrežama. Nisam čula poznate i slavne koji svom snagom pružaju podršku ovoj odluci. Žao mi je, nisam. Možda je toga i bilo, ali ja nisam čula. Jer nije bilo tako glasno kao kad ste urlali insistirajući da baš vi saznate šta je s tim novcem. Jer to nije zanimljivo. Jer u toj priči nema zlih strana. Nema smrdljivog žutila koje vam ispunjava pore. Nema. Samo tuga roditelja koji su izgubili djevojčicu, nekoliko čika i teta poslovno obučenih koji su potpisali razne dokumente kojima će novac koji je nacija skupila pomoći drugoj djeci i njihovim majkama i, nadamo se, sačuvati mnogo života.

I ja sam saznala, jer Dobrila je tu da podjeli i ono što drugi neće.

Tijana, izvini što te uznemiravamo. Mirno spavaj. Tvoj odlazak možda će omogućiti mnogo drugih ostanaka i zdravlje za mnoge tvoje drugare i drugarice.

Zbogom, djevojčice. Nadamo se da te više niko neće uznemiravati.