Tako je pisao Dževad Karahasan: Htio sam glasno objaviti da je život svugdje i u svemu!

Bosanskohercegovački književnik Dževad Karahasan preminuo je danas u 70. godini života, a informaciju su objavili njemački mediji.

Kako prenose mediji, veliki bosanskohercegovački književnik, profesor i uvaženi akademik izgubio je bitku sa opakom bolešću. Danas se prisjećamo njegovog autorskog teksta za portal Radiosarajevo.ba kojeg je napisao u novembru 2021. godine.

"U sarajevskoj mahali Vratnik, odmah iza Višegradske kapije, radila je u vrijeme moje mladosti kafana "Dibek".

Od ostalih sarajevskih kafana razlikovala se po tome što se u njoj zrnevlje kafe nije mljelo, nego mrvilo (mi smo govorili tucalo) u zatvorenoj zdjeli s tučkom, koja je dala ime kafani, jer se zvala dibek.

A razlikovala se i po položaju – na vrhu vratničkog brda, neposredno iznad kanjona rijeke Miljacke, okružena povelikim vrtom. Zato je veći dio godine čovjek koji je tu dolazio morao birati između dvije jednako dobre mogućnosti: mogao je sjesti u vrt ispred kafane, uživati u lijepom Božijem danu, pogledu na Vratnik i na brdo Sedam šuma koje se dizalo iznad njega, udisati mirise vrta i grada; a mogao je i ući u kafanu, ugrabiti mjesto pored prozora i uživati u neusporedivom pogledu na kanjon Miljacke i strma brda obrasla makijom s one strane rijeke.

Bira tako čovjek između dvije dobre mogućnosti, uživa u onome što mu je njegov izbor donio i sve vrijeme ima na umu ono što je izgubio, jer mu je njegov izbor uskratio one druge užitke.

Ko pogodi cilj, promašio je sve ostalo.

Ne moram napominjati da sam ja bio jedan od onih koji su skoro svakodnevno dolazili u "Dibek" i birali. Bilo je sasvim očigledno da se od ostalih gostiju razlikujem malo više nego što je poželjno, jer su stalni gosti kafane bili uglavnom stariji ljudi iz komšiluka, mahom zanatlije u penziji.

U pravilu sam sjedio sam za stolom, jer se ni u jedno od društava za ostalim stolovima nisam baš uklapao. Nekoliko mojih pokušaja da se uključim u razgovor donijelo je više nego skroman rezultat. A ipak sam redovno dolazio, jer sam volio svoju kafanu i uživao u njoj.

Otkako je nema, nastojim odgonetnuti zašto sam je volio i u čemu sam toliko uživao. Jedan od razloga otkrio mi se nedavno. Bio je prelijep dan rane jeseni, ja sam sjedio za jednim stolom pored ulaza u vrt, za susjednim stolom su sjedila trojica ljudi, od kojih sam dvojicu poznavao, i ostali stolovi su bili zauzeti, jer je bila subota i ljudi nisu radili. S one strane puta koji je vodio ispred kafane, na jednom proširenju, zaustavio se neki luksuzni automobil, iz njega je izišao gospodin srednjih godina, ušao u vrt kafane, ogledao se i vidio da samo za mojim stolom ima mjesta, pa ljubazno pitao može li sjesti.

Naručio je kafu, brzo popio i ne pogledavši rahatlokum na tacni, pa zatražio da plati.

"A šta ću ti naplatiti?" pitao ga je zbunjeno vlasnik kafane, kojeg smo zvali Banča.

"Kako "Šta"? " uzvratio je gost pitanjem.

"Ti nisi kahvenisao, ne mogu ti naplatiti kahvu ako nisi kahvenisao.

"Pa popio sam" nije se dao gost.

"Tako se popije gorka medecina, ili nešto smrdljivo. Hajde ti, živ bio, ali meni nemoj više dolaziti", zaključio je Banča i vratio se za svoje mjesto u kafani.

Za stolom pored moga sjedila su dvojica staraca koje sam poznavao, jer su dane provodili tu, ali je sad za njihovim stolom bio jedan nešto mlađi čovjek kojeg nisam poznavao.

Jedan od staraca je s odobravanjem klimnuo glavom, kad je Banča odbio da naplati. Razumio sam njegovo zadovoljstvo, on i njegov drug za stolom znali su po nekoliko sati piti jednu kafu.

Gledao sam kako pola sata savija cigaretu, pa je uređuje, pa traži po džepovima šibice, pa odlaže na stol preda se kutiju šibica koju je konačno našao – važan dio užitka u cigareti je čekanje na prvi dim koji će se udahnuti.

"Nije mu pametno što je rekao čovjeku da više ne dolazi", primijetio je meni nepoznati član društva za njihovim stolom. "Ono je neki uspješan čovjek".

"Podnese čovjek i to", odgovorio je jedan od staraca nakon duge šutnje. "Ali ne vidim zašto bih ga ja podnosio".

"Ne razumijem te" javio se opet onaj treći.

Opet duga pauza. Razgovori dvojice starih prijatelja za susjednim stolom uvijek su bili puni pauza, ti razgovori su u pravilu bili šutnja ponekad prekinuta ponekom riječju, uzdahom, ili uzvikom.

"Podnese čovjek sve što ga snađe, pa i uspjeh podnese ako ga snađe baš on, ali ne vidim zašto bih ja podnosio njegov uspjeh", konačno je objasnio onaj starac što je govorio.

"Sigurno je imućan, doveo bi i druge imućne ljude, bilo bi koristi od njega", razmišljao je glasno onaj treći za stolom.

"A šta će, jadan", uzdahnuo je drugi starac.

"Kako jadan?!" pitao je onaj treći.

"Pa njemu je život kao nož, hvata ga samo za dršku" objasnio je starac. "A niti je drška nož, niti je život jedna želja".

"Ali jeste, i drška je dio noža", pobunio se treći za stolom.

"Neka ti ga" odmahnuo je starac.

Ustao sam i otišao u kafanu da platim, nisam smio ostati da mi onaj treći ne bi pokvario radost koju mi je starac priredio. Htio sam se zahvaliti starcu, htio sam viknuti, htio sam glasno objaviti da je život svugdje i u svemu, htio sam objasniti onom trećem da onaj ko ima samo jednu želju, ni tu jednu nije zaslužio, htio sam... Srećom, ništa od toga nisam uradio, samo sam platio i zaputio se niz vratničko brdo prema gradu. Ali se sve u meni radovalo onome što mi je otkrio starac za susjednim stolom, cijelo dugo popodne bio sam ozaren i zahvalan. A navečer, ne znam kako ni zašto, povezalo mi se ono osjećanje koje u meni probudio s dragim stihovima:

Ruža nema zašto; ona cvjeta jer ona cvjeta.

Ona ne prati sebe i ne pita gleda li je ko".