Sve što niste znali o Tomislavu Cvitanušiću tokom penjanja na Mount Everest

Bosanskohercegovački ironman, triatlonac i alpinista Tomislav Cvitanušić osvojio je krov svijeta - Mount Everest ispunivši svoj san, a za portal Radiosarajevo.ba podijelio je izazove i anegdote sa ovog putovanja.

Pohod na Mount Everest započeo je 31. marta, kada je krenuo sa sarajevskog aerodroma prema Nepalu, a cijela avantura traja je 46 dana. Ekspedicija Tomislava Cvitanušića osvojila je vrh svijeta 17. maja na visini od 8.848 metara, a toga dana ispisana je još jedna stranica historije alpinizma Bosne i Hercegovine.

Jedan od najboljih ambasadora Bosne i Hercegovine za portal Radiosarajevo.ba pričao je o cilju koji ga je vodio do vrha svijeta, poteškoćama sa kojima se susretao na tom putu, kao i planovima za budućnost.

Radiosarajevo.ba: Koji su to izazovi sa kojima ste se susretali i da li ste ikada pomislili da odustanete od penjanja?

Cvitanušić: "Čovjek pokušava da se popne na vrh, a na tom putu odustajanje je apsolutno stalno prisutna misao. Razmišljate da se vratite. Strah je prisutan, koji je dobar kao osnovna ljudska emocija i koja nam nekada pomaže da donesemo ispravne odluke. Da li sam pomišljao da odustanem? Naravno, kao i svi. Ne postoji niko ko ne pomišlja da odustane, jer je jako teško... Izuzetno je teško, srce hoće da iskoči iz grudi jer je to visina, koristi se kisik, naporno je, ne može da se jede, uslovi u kojima boravimo su jako teški, dugo traje... To su sve izazovi sa kojima se susreće osoba koja je pokušala da pristupi na krov svijeta."

Radiosarajevo.ba: Šta Vas je vodilo da se popnete na vrh Mount Everesta. Da li je to bio Vaš životni san?

Cvitanušić: "San svakog penjača je popeti se na najvišu tačku na planeti. Kada biste pitali 50 penjača, svako bi dao različit odgovor na pitanje - šta vas je vodilo da se popnete. Svako ima neku unutrašnju motivaciju. Mene je vodila zahvalnost da sam imao priliku da se popnem na druge visoke planine i Everest je bio logičan nastavak. Bio sam jako sretan što sam dobio priliku da dođem u situaciju da se penjem u Himalajima i da možda dobijem priliku da pristupim vrhu svijeta."

"Uspješnost izlaska na vrh za one koji se odluče da krenu iz baznog kampa na završni uspon je nešto više od 60 posto, što je jako dobro. Unapređenjem opreme, Šerpi su tu sa kojima se penjemo u timu, fiksna užad, a s druge strane ako u srcu nemate tu želju i dovoljno motiva da gurnete sebe u onu zonu u kojoj nikada niste bili, onda može doći do problema ako niste spremni da pređete taj limit i granicu.

Na penjanje se polazi iz baznog kampa, dok postoje još četiri kampa - C1, C2, C3 i C4 i u tim kampovima se staje na putu ka vrhu. Posljednji je C4 kamp koji se još zove jurišni kamp, te se nalazi na visini od 7.950 metara.

Radiosarajevo.ba: Gdje ste doživjeli najveću krizu tokom penjanja na vrh svijeta?

Cvitanušić: "U kampu C4 imali smo problem jer smo stigli 15. maja u tri sata poslijepodne i vjetar je bio takav da smo jedva uspjeli da postavimo šator. Narednih 26 sati proveli smo u šatoru na tom vjetru, zimi i tada sam dobio promrzline. Naredni dan, vjetar se smirio i radio-vezom smo dobili poruku iz baznog kampa da će biti vrijeme prihvatljivo za penjanje tu noć. Ako mislimo izaći na Everest treba da krenemo ili da se vratimo jer nam je ponestajalo kisika u bocama, a o tome se mora voditi računa. To je bila jedna teška situacija kada je nas pet boravilo u šatoru koji je napravljen za dvije osobe u normalnim okolnostima. Ičekivanje je jako teško u baznom kampu. Spremimo se da krenemo, pa onda nam kažu da vrijeme nije dobro, pa opet nešto čekamo... Ta igra čekanja je ono što iscrpljuje fizički i psihički penjača."

Kako slavni bh. alpinista kaže, čeka se vremenski prozor - vrijeme koje je pogodno za penjanje, koje u jednoj sezoni može trajati 24 sata, a može da bude četiri dana. Vjetrovi su snažni i na tim visinama hladnoće su nezamislive.

Cvitanušić: "U tom vremenskom prozoru svi pokušavaju da se popnu, jer ako se ne iskoristi to kada je dobro vrijeme morate se vratiti. Većini je to samo jedna šansa, jedna prilika u životu. Ili je iskoristiti ili ne. A kad kažem iskoristiti onda to treba posmatrati na način da li će planina dopustiti da se popnemo. Neko je možda zaslužio, neko možda i nije. Ja kažem da je meni planina dopustila da se popnem, jer da je bilo loše vrijeme i da su bili loši uslovi, ja ne bih imao nikakvu šansu da dođem gore."

Samo rijetki imaju priliku da dođu na vrh svijeta, a činjenica je da svi koji pokušaju, nažalost ne uspijevaju u toj misiji. Izazovna svakodnevnica, surova hladnoća, igra vremena i iščekivanja neki su od faktora koji kroje sudbinu penjača. U takvim okolnostima najviše se cijene 'stvari' koje smatramo da su zagarantovane, a zapravo je to ono na čemu svi trebaju najviše biti zahvalni.

Radiosarajevo.ba: Mnogi penjači se susreću sa psihičkim problemima i halucinacijama. Da li ste i Vi imali taj problem?

Cvitanušić: "Kada govorimo o haluciniranju i problemima u donošenju odluka i rasuđivanju, to su prvi simptomi visinske bolesti. Ja nisam imao visinsku bolest jer smo radili aklimatizaciju kako treba, a to je proces koji je naporan i dosadan - išli smo gore, pa smo se vraćali dole, ali to je jedini način da se priviknete na visine. Ljudsko tijelo je savršenstvo, savršena mašina koja se privikne ako se da vremena i ne žuri u planinu. Žurba sama po sebi je neprihvatljiva u ovakvim situacijama kao što je penjanje na visoke planine i onda se javljaju problemi. Haluciniranje i problemi u rasuđivanju se javljaju kao prvi simptomi visinske bolesti i tom penjaču treba hitno pomoći i spustiti ga na nižu visinu, jer je to jedini način da mu bude bolje. U suprotnom, doći će do problema sa tijelom u fiziološkom smislu, a tada više ne govorimo  samo o stanju svijesti."

Radiosarajevo.ba: Koja Vam je najdraža čestitka?

Cvitanušić: Imam dvije najdraže čestitke. Prva je od mog kumčeta, djevojčice koja ima osam godina i koja mi je napisala i nacrtala čestitku. Druga čestitka je od mojih prijatelja iz udruženja porodica djece i osoba sa poteškoćama u razvoju "Dajte nam šansu" čiji sam član Upravnog odbora i želim da iskoristim svoju energiju i znanje da budem na usluzi tim ljudima. Te dvije čestitke su mi najdraže."

Radiosarajevo.ba: Koji je Vaš naredni cilj?

Cvitanušić: "Nemam nikakv zacrtani cilj. Želim da u narednom periodu budem više od koristi ljudima kojima je potrebna neka vrsta pomoći ili podrške, to me čini sretnim."

Tomislav Cvitanušić je sa ovog putovanja donio mnoštvo uspomena i što je najvažnije - jedno ogromno životno iskustvo, a dio doživljaja prenijet će publici putem dokumentarnog filma koji bi uskoro trebao ugledati svjetlo dana.

"Sačuvao sam za film mnoge anegdote i stiuacije u kojima sam se našao, a koje su bile lijepe, emotivne, dirljive", poručio je Tomo za Radiosarajevo.ba.