Sto godina Jugoslavije: Osuđena na propast i prije nego što je stvorena

"Koja je to naj­sa­vrše­nija zem­lja na svije­tu koja ni­ka­ko da se iz tog sa­vr­šen­stva iz­vu­če i stane na svo­je noge?“

To je bila jedna od geografskih zagonetki Borisava Pekića u "Pismima iz tuđine“ krajem 1980-ih.

Riječ je o Jugoslaviji - zemlji koja je u međuvremenu nestala, a sada, na stotu godišnjicu njenog osnivanja, mnogi se prisjećaju s nostalgijom "Juge“, u kojoj se živjelo, kako vjeruju, makar bezbrižnije nego u državama nasljednicama, piše Radio Slobodna Europa.

Balkan - između austrougarske i otomanske imperije

Ideja jugoslovenstva se rađa u 19. vijeku u vrijeme buđenja nacija, a Balkan je većim dijelom bio podijeljen između austrougarske i otomanske imperije.

Glavni promoteri ideje jugoslovenstva su hrvatski intelektualci u okviru "Ilirskog pokreta“, dok su srpske elite u početku sumnjičave, smatrajući da je to "ujdurma“ Vatikana da bi se pravoslavci preobratili u katoličanstvo.

Istovremeno, srpski lideri su se fokusirali na "Načertanije“ Ilije Garašanina, odnosno na oslobađanje i pripajanje teritorija na kojima Srbi žive pod tuđinskom vlašću, prije svega u BiH.

Iako na samom početku Prvog svjetskog rata i Srbija i Jugoslovenski odbor proklamuju kao cilj ujedinjenje Južnih Slovena, mnogo je prepreka na tom putu.

Najprije, nesuglasice oko karaktera nove države - unitarna ili federalna. Istovremeno, i dan danas dio srpske javnosti smatra da je Srbija napravila najveću grešku u 20. vijeku što nije prihvatila tajni Londonski ugovor 1915. kojim su joj saveznici nudili BiH i još neke teritorije.

Naravno, ta ponuda je bila teoretska, ali je, kako ističe za RSE historičarka Latinka Perović, pomenuta "historijska greška“ odigrala važnu ulogu u političkoj pripremi rata 1990-ih.

Ujedinjenje je opterećivala i činjenica da su budući Jugosloveni ratovali na različitim stranama, jer su Hrvati, Slovenci i prekodrinski Srbi bili mobilisani u austrougarskoj armiji koja je napadala Srbiju.

Stoga Dimitrij Rupel, prvi šef slovenačke diplomatije, navodi za RSE da je odnio prevagu koncept Srbije kao pobjednika:

"Problem Slovenaca i Hrvata je bio što su se našli na pogrešnoj strani u ratu pa su zbog toga morali biti spremni na više koncesija Srbima.“

Kraljevina - osuđena na propast

Istovremeno, i u Beogradu su mnogi bili skeptični prema novoj zajednici. Tako je vojvoda Živojin Mišić rekao regentu Aleksandru da "treba da se prostremo samo tamo dokle je srpski narod, a ne dalje“.

U svakom slučaju, u strahu od italijanske armije koja je odmah po završetku rata počela da zauzima dijelove Slovenije i Hrvatske, jer je smatrala da joj pripadaju po pomenutom Londonskom ugovoru, Narodno vijeće iz Zagreba žuri u Beograd, predlažući ujedinjenje, iako je jedan od hrvatskih lidera Stjepan Radić upozorio da "ne idu kao guske u maglu“.

Iako je Miroslav Krleža isticao 1918. da se hrvatskim političarima “srpska država” u poređenju sa "austrij­skom perspektivom“ - "pričinjala toplim domaćim krovom” - ove i druge nesuglasice su bile hrđav nagovještaj da je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila osuđena na propast i prije nego što je stvorena.