Sjećanje na Osman ef. Kavazovića: Odbio da bude razmijenjen dok iz logora ne budu puštene džematlije

Osman ef. Kavazović, stariji brat poglavara Islamske zajednice u BiH, dr. Husein ef. Kavazovića, imam, borac Armije Republike Bosne i Hercegovine i nosilac priznanja "Zlatni ljiljan", umro je u 71. godini.

Rođen je u Jelovče Selu kod Gradačca odakle je porijeklo Kavazovića koji su dali brojne alime. Do agresije na BiH obavljao imamsku dužnost u Brezovom Polju kod Brčkog odakle je u dva navrata vođen u logore, kroz koje je u Hercegovini prošao i njegov brat Husein, današnji reisu-l-ulema.

Susret sa "Srpskim Adolfom"

U zloglasni logor Luka – Brčko ovaj imam iz odveden je 15. maja 1992. godine.

U njegov stan, gdje je živio sa suprugom i dvije kćerke, upali su zloglasni ratni zločinac Goran Jelisić poznatiji kao "Srpski Adolf" i njegova bratija.

"Prevrću, bacaju po kući. Uzeše i moj i džamijski novac koji su pronašli, oduzeše mi auto i povedoše u Luku. Tek kad sam doveden u Luku, bio sam svjestan da je to, ustvari, logor. Već je tamo bilo dosta Bošnjaka. Neke poznajem, neke ne. Uslijedila su ispitivanja, iscrpljivanje pitanjima koja nemaju nikakve veze sa životom. A onda, sutradan, na moje iznenađenje, kažu mi: 'Hodža, ideš nazad u Brezovo Polje.'", prisjećao se u novembru prošle godine Osman ef. u intervjuu poznatom novinaru IIN "Prepodo" Bajri Pervi.

Vratit će se nakratko među svoje džematlije. Pokolji, ubistva poznatih Brčaka, teror, unijeli su strah među ljude. Slabe su šanse bile da se pobjegne iz Brezovog Polja. Oko njega je bilo 17 srpskih sela, a na istočnoj strani rijeka Sava.

Pop Slavko

A onda je došao taj zloglasni 17. juni 1992. godine. O tome je Osman ef. govorio:

"Četnici su, poput razjarenih zvijeri, upali u selo i, zajedno sa mnom, u logor Luka – Brčko odveli oko 400 muškaraca. Moju suprugu i dvije kćerke i ostale žene i djecu iz sela odveli su u logor u Lončarima. Među zarobljenicima vidim moje učenike iz mekteba, iz očiju im izvire pitanje zašto ih vode, šta će biti s njima. To su trenuci koji se ne zaboravljaju. Torture, ispitivanja, premlaćivanja, ubistva – bili su logorska svakodnevica".

O njegvojoj ljudskoj veličini, pored ostalog, svjedoči i činjenica da je odbio biti razmijenjen dok svih njegovih 400 džematlija ne bude pušteno na slobodu.

"Desetak dana nakon pritvaranja nepoznati ljudi došli su po mene vozilom i odveli me do lokalne pravoslavne crkve. Ne znam zbog čega me vode. Kad sam došao pred crkvu, tamo me sačekao brčanski pop Slavko. Pozdravi se sa mnom. Poče razgovor i odmah mi, kao, eto, kolegi iz druge vjere, kaže da će on lično tražiti da me puste iz logora. Slušam ga, a istovremeno pored mene prolaze četnici krvavih ruku. Ma i danas bih, čini mi se, mogao prepoznati njihova zločinačka lica.

Zahvalim mu i kažem da je njegov prijedlog dobar, ali pod uslovom da sa mnom budu puštene sve moje džematlije kojih je u logoru već bilo više od 400. Decidno sam mu podvukao da izaći neću sve dok iz logora ne bude pušteno mojih 400 zarobljenih džematlija. Nikad se nisam pokajao što sam odbio njegov prijedlog da me oslobode. Naprotiv, ponosan sam na tu svoju odlučnost. On mi, otprilike, odgovori da to ne može, da je sada srpska vlast i država. Više se i ne sjećam kako je dalje tekao razgovor, znam da sam mu rekao da je ovo država Bosna i Hercegovina. Tu se razgovor i završio. Vratili su me u logor, kada su započele nove nesnosne torture i prebijanja", kazivao je ef. Kavazović.

Tukli su me svaki dan

Nakon 22 dana provedena u logoru Luka – Brčko prebačen je u još poznatiji logor Batković. Vidio je nezapamćeno zlo.

"Pomiren sam bio s tim da je to što mi se događa Božija volja i veliko ljudsko iskušenje. Uopće nisam mislio šta će biti sa mnom, ali me razdirala briga šta mi je sa suprugom i kćerkama. Izdržao sam zahvaljujući čvrstoj vjeri u Allahovu pomoć. Prvih dvadesetak dana bilo je neizdrživo.

Svakodnevno sam bio premlaćivan i mučen, a onda su me odjednom prestali udarati. Ni danas ne znam zašto. Sjećam se Tuzlaka Nedima Mustačevića, imao je nekih 19 godina, bio je ranjen na Majevici kada su ga zarobili i doveli u logor. Njega su prebijali svaki dan. Niko ni danas ne može razumjeti da živ čovjek može izdržati takve muke kakve je izdržao Mustačević. Sjećam se i Ruvejd-efendije Jahića iz Diviča kod Zvornika i mnogih drugih logoraša, koje i danas sretnem u Tuzli, ali i drugim gradovima BiH”, govorio je u ispovijesti objavljenoj u "Stavu".

Efendija, ja sam silovana

S još 60 logoraša iz logora Batković Osman ef. Kavazović razmijenjen je 13. oktobra 1992. godine.

Razmjena se desila u selu Ulović kod Donjeg Rahića. Kada je oslobođen, krenuo pješke prema centru Rahića i prva osoba koju je sreo bila je njegova nekadašnja učenica u mektebu. 

"Možda je imala 16-17 godina, ne znam. Prepoznala me i počela trčati prema meni. Suze su joj tekle niz lice. Prilazi mi i jecajući govori: 'Efendija, ja sam silovana!' Stao sam kao ukopan, ne znam šta da joj kažem, a ona samo plače. Plačem i ja. Samo koju godinu starija je od moje kćerke. Riječi mi stale u grlu, ne znam šta da joj kažem, ne znam kako to dijete da pogledam. U tom momentu nisam znao kud da krenem, ne znam gdje su mi djeca i supruga. 

Sa mnom je bio i moj logorski sapatnik Dražen Azapović, Hrvat, prvi mi komšija iz Brezovog Polja. A onda, pade mi na um naš dobri hafiz Šemsudin ef. Kavazović, koji je živio u Maoči. Krenusmo njemu. Dvije noći smo i Dražen i ja prespavali u hafizovoj kući, a onda zajedno krenuli u Gradačac kod mojih. Ubrzo sam saznao da su mi supruga i kćerke, nakon nekoliko dana boravka u logoru Lončari, s ostalim zarobljenicama razmijenjene na Capardama kod Zvornika i da se nalaze kod moje majke i braće u Jelovče Selu kod Gradačca. Nikad neću zaboraviti trenutak susreta s njima."

Dražen nije htio iz logora bez efendije

Govorio da je da su prijateljstva iz logora često su vrlo čvrsta.

"Mnoge logoraše s kojima sam bio u logorima sretnem u Tuzli, Brčkom, Brezovom Polju. Dražen Azapović je nakon dogovora Bobana i Karadžića odbio da bude razmijenjen riječima: 'Hoću u razmjenu, ali kad Osman-efendija bude izašao sa mnom. S Azapovićem, koji sada živi u Švedskoj, čujem se skoro svaki dan."

Ni najužasnije torture i porodične drame nisu promijenili u ef. Osmanu velikog čovjeka.

Naime, kako je biležio Bajro Perva, sedam-osam mjeseci nakon što je izašao iz logora, kao pripadnik Armije RBiH, Osman ef. Kavazović je poslat u selo Srnice kako bi prisustvovao sastanku koji su s lokalnim srpskim stanovništvom organizirali MKCK i UNPROFOR.

Za vrijeme sastanka jedan Srbin stalno je tražio riječ, a kada je napokon dobio, skoro plačnim glasom ispričao je da mu se noć ranije porodila supruga, a da on nema šta da joj da za večeru. O tom emotivnom trenutku Kavazović je kazao:

"Bilo mi je teško slušati tog čovjeka. Odmah nakon sastanka popričao sam s njim, a potom otišao njegovoj kući. Vidio sam da je sve što je rekao istina. Ja za džep da darujem dijete, imam samo sto maraka u komadu, poslao mi rođak iz Njemačke nekoliko dana ranije. Uzmem onih sto maraka i dadnem djetetu 'na čelo', a u sebi učim dovu: 'Bože, daj da ovo dijete bude dobar čovjek, da ne bude kao moji zlostavljači. 'Rekao sam ovom Srbinu da sam imam, da sam bio u logoru. On me gleda i samo šuti. Odatle odem u Gradačac i pravo rahmetli dr. Seji Jamakosmanoviću na vrata, ispričam mu šta sam vidio i posebno da žena koja se porodila ne može da doji dijete. 

Pitam ga zna li on ove u logistici da svojim autoritetom pomogne da ovom Srbinu u Srnici odnesemo malo hrane. Sejin autoritet bio je veliki. U logistici su mi natrpali pun auto hrane, kako za odrasle, tako i za bebu. Kad sam u neka doba noći zakucao ovom Srbinu na vrata, on stao kao ukopan, ne može da vjeruje. Poslije je ova porodica napustila Srnice, otišla je prema Modriči."

Eto, to je bio Osman ef. Kavazović. Imam, logoraš, borac, humanista, a prije svega Čovjek.

Neka je vječni rahmet njegovoj dobroj duši.