Sjećanje na Hamzu Humu, mostarskog kovača vjetrova

Prema Hanifi Kapidžić-Osmanagić i njenom eseju Sedamdeset godina Grozdaninog kikota, Grozdanin kikot je poetski roman, dok je Zdenko Lešić u svome djelu Pripovjedači pisao kako je to pripovijetka. No, analizirajući obje tvrdnje u svom djelu Bošnjački roman XX vijeka, prof. dr. Enver Kazaz piše kako je Grozdanin kikot po recepciji više roman nego pripovijest.

Roman Grozdanin kikot se pojavljuje u dobu žanrovskih mutacija (ispreplitanje književnih rodova). Dolazi do avangardne revolucije u književnosti.

Lešić, također, navodi kako roman obnavlja bogumilsku legendu o Grozdanu i Grozdani, ali se i utemeljuje na njoj.

Humo je rođen 30. decembra 1895. godine u Mostaru gdje je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1914. godine je uhapšen i prebačen u Mađarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Beču. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studij historije umjetnosti u Zagreb, potom u Beč i konačno u Beograd.

U Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milićevićem i sam oduševljen ekspresionističkim pokretom. 

Od 1923. godine Humo je bio urednik lista Zabavnik, a od 1923. do 1931. urednik je časopisa Gajret, a potom sve do rata novinar Politike.

Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. godine uređuje bošnjački list Novo doba, nakon toga bio je urednik Radija Sarajevo i direktor Umjetničke galerije.

Za svoje raznorodno i obimno književno djelo Hamza Humo je, pored drugih priznanja, dobio dvije velike nagrade Nagradu Srpske akademije u Beogradu, i 1960. godine Dvadesetsedmojulsku nagradu SRBiH, koja mu je dodijeljena za životno djelo.

Skoro će tmurni dani.
Ja idem u tuđe zemlje gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje kruha nema, a snovi pokopani.
Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani
I zori smokva
A crni kiparis podsjeća na grčko groblje,
Gdje su ti sada mangupi nasmijani?"
(iz pjesme Oproštaj s Mostarom)
Ja, Hamza Humo, kovač vjetrova sanja i sijač u vječnost procerdanih dana,
Jurišam na stvarnost,
Prelazim bojišta,
Iskrivih koplja, izlomih štite.
Srce mi raste ko mesnat cvijet,
Ko rana iz koje krv teče. (iz pjesme Vihor)

Hamza Humo umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine. Danas u BiH veliki broj ulica i škola nosi njegovo ime.