Sarajevske priče: Pet sevapa u somunu

Nešto u Tuzli spominjali "sevap" i ja nisam znala šta to znači pa mi objasnili da je to nešto ka dobro djelo. Mene to podsjeća na ćevap kažen ja, a oni se razvalili od smija. Ne vidin šta je tu smišno, pa onaj ko je izmislija ćevape napravija je dobro djelo, ako se mene pita. Pet sevapa u somunu za mene, molin vas, i tura za društvo u kantunu

Piše: Slobodanka Boba Đuderija za E-novine

1. Ja ne znan šta bi rekla o ovom gradu. Sidiš s tim ljudima i samo misliš "Jbt, kakvi ljudi. Ovo ne može bit stvarno." I kako ću ja sad pisat o Sarajevu. Još nisan srela nekog ko ne valja. Nemoš s njima napravit književni zaplet čoviče, kad su svi dobri. Pa slušam te njihove priče, sve su na granici fikcije, a znaš da nisu fikcija. Ma kako oni mene paze. Piće ne mogu platit, nema šanse. Kažu "Ma jok bona, đe ćeš plaćat piće, ti si naša gošća". Pa, ako me strah pasa navečer, otpratit će me do vrata od stana. Pa, ako mi je dosadno, vodit će me vamo i tamo. Pa jesam li gladna, jesam li žedna. "Treba li mi šta". Čak i ako mi ne triba ništa, dođe mi da izmislin da mi triba svašta, samo da još uživam u njima. Mislin, nisan ja naivna, znan da u Sarajevu sigurno mora bit i neljudi, samo ih ja još nisan srela.

2. A tek ono kad me upoznavaju s nekim drugim ljudima i kažu "...naša gošća iz Splita" a čoviku koji ti pruža ruku zaiskri nešto toplo i nježno u očima na sam spomen Splita, pa mi krenu pričat svoje uspomene iz mog grada i s toliko ljubavi i lipote pričaju o njemu da buden cila ponosna ka da san ja vlastitin rukama izgradila Split, a Dioklecijan mi nako mrtav i star šapće na uvo: Aloooo, šta se tiče Splita to su moja autorska prava, bleso.

3. Saće me vodit na Trebević na neku čorbu. kažu, dobra protiv mamurluka. nije da meni triba ta čorba, samo iznosin turistička zapažanja.

4. Ovdje alkohol nije utapanje tuge, nego svečana pratnja zajebanciji.

5. Dok me još nisu nazivali piscem, lakše sam pisala. Nisam razmišljala jel to sad nešto patetično ili vako ili nako. Samo sam istresala iz duše. Sad imam problem sa Sarajevom. Kako napisati sve što mi je dušu uzdrmalo a da se to ne pretvori u najodvratniju patetiku. A duša mi je uzdrmana kao nikad u životu. Kako to prenijeti a ne biti kičast. Pogotovo kad svi znamo da se na Sarajevu najlakše skupljaju jeftini bodovi. Kao, malo ubaciš rata, malo dobrote ljudi, raje, i eto pljeska. Kako uopće pisati o nevjerojatnim, i mučnim i preteškim i fantastičnim pričama koje sam čula a da ne zvuči kao da promoviram svoje pisanje na tuđoj nesreći? Da malo probam sa fikcijom? Ma kakva ba fikcija, ona je u Sarajevu amaterka. Ili kao što noćas u kafani, oko 2h, netko reče "Nadrealizam ne postoji, jer je stvaran."
Mislim da je to cijela priča o Sarajevu, u toj jednoj, jedinoj rečenici...

6. Sarajevski dijalozi:

- Imaš li za danas šta isplanirano?
- Fala bogu, nemam.

7. U Bosni se bol liječi homeopatskim postupkom kojem je pravilo "Slično se liječi sličnim". Svaki dan uzmeš malo boli i tako sve dok se ne navikneš na bol, i ona na tebe.

8. Tužna priča sarajevskog hakera:"Komšija nije plaćo internet pa nam isključilo".

9. Čavrljanje sa sarajevskim taksistom:

- Znaš li ti, Bobo, šta znači "Akšamluk"?
- Ne znam.
- To ti je ono kad u predvečerje, ili kako bi vi tamo rekli u suton, jel, sjediš, gledaš vako u obzor k'o vi dolje prema moru, malo meziš, malo pijuckaš i uživaš.
- Aaaa, baš lipo.
- I nije ti to ono da se napiješ, znaš? Samo lagano pijuckaš uz mezu, razumiješ?
- Razumin.
- Doduše, ja se napijem.

10. Ovdje me svi non stop grle. Mene to malo zbunjuje jer u mom kraju daprostite emocije se ne pokazuju tako slobodno i srdačno. Ali moran priznat da mi prija i da san počela i ja njih sve grlit ko da se grlin cili život. Bit će malo čudno kad se vratin u Split i krenen grlit sve živo, ljude, pase i palme. već se vidin kako na rivi nalijećen na Keruma i bacan mu se bidnome oko vrata

11. Tako šetamo po Baš Čaršiji ja, brat, Edi, Svetlana i Damir. Brat nešto žut u licu. Kaže, popija san deset kava i popušija dvi kutije duvana a nisan ništa ija, vodite me na ćevape, srušit ću se! Međutim, ja i Edi smo tili popit kavu, i ja insistiram da je popijemo u Kući sevdaha. Vodi nas Damir jer on je kao ovdašnji i poznaje Čaršiju, ali nam tek nakon 45 min lutanja prizna da tri godine nije dolazija tu i da se ne sića više di je Kuća Sevdaha. Kaže brat, sve žući u licu, možda se ta Kuća primišta, ka i Miljacka. Ja kažem sigurno se o tome radi, neki dan je bila tu. Zapomaže brat i moli da prvo odemo na ćevape pa onda na kavu, ali Edi smatra da je to krivi raspored. Brat, sad već zelen u licu, tetura i mrmlja: "Hrane, hrane, dajte mi hrane...". Bilo mi ga je malo žaj, i da ga utješin kažen "Ima ti u Kući Sevdaha i kolača pa moš malo pojist dok dočekaš ćevape". Kaže on "A dobro", sad već na rubu nesvjesti. U Kući sevdaha jadničak nevoljno pojede neki kolač, ali boja lica mu se nije popravila. Uto donesoše kavu. Gleda brat oni rahat lokum i kaže šta je ovo? Mi njemu ajd pojedi to zasitit će te do ćevapa. On, sveudlij intezivno gladno zelene boje lica, uzeja oni kukavni komadić rahat lokuma, pogleda u nas i kaže:

"Ako ga umočin u kavu, oće li NARAST?"

12. Nešto u Tuzli spominjali "sevap" i ja nisam znala šta to znači pa mi objasnili da je to nešto ka dobro djelo. Mene to podsjeća na ćevap kažen ja, a oni se razvalili od smija. Ne vidin šta je tu smišno, pa onaj ko je izmislija ćevape napravija je dobro djelo, ako se mene pita. Pet sevapa u somunu za mene, molin vas, i tura za društvo u kantunu.

13. Čavrljanja sa sarajevskim taksistima

- Ma jeste li vi to Dalmatinka?
- Jesan.
- A đe iz Dalmacije?
- Iz Splita.
- Ojooooj, Splićanke su uvijek bile najljepše žene!

Ja taman da ću reć fala, a on me malo bolje pogleda i kaže:
- Dobro, nećemo sad generalizirat...

14. Sarajlije rade sve da ne odem. Nek mi neko pogleda ono dite doma jadnatisan.

15. Poraz je stvar individualne percepcije i iskustva. Za nekog je poraz ne uspjeti u ljubavnoj vezi, ostati bez posla, ostati bez prijatelja, braka, kuće, karijere, ideala, svakojakih snova. I to sve i jest poraz. Svatko se sa svojim porazima nosi u odnosu na snagu svoje psihičke strukture, prethodno stečenih rana i, možda, genetske izdržljivosti. I sve sam to i osobno prošla. Kao i većinu ljudi moje generacije, malo je toga što me je zaobišlo od životnih podvala. I, nosim se ja nekako s tim. Malo se tješim ponekad, kao i većina nas, kao, ima ljudi kojima je i gore. Nije neka utjeha, ali racio ipak ponekad posluži kao štaka. Nešto isplačeš. Nešto i preplačeš. I pičiš dalje, Balkanac si, jebiga, uvijek prsima u vjetar. Čim se rodiš, u babine ti umjesto rozih ili plavih košuljica donose pancirke. Roze i plave pancirke, dabome. Kažu u nekim normalnijim, sretnijim dijelovima svijeta "Nije fol u preživljavanju, nego u življenju." I ja sam bila tako bahata u mladim godinama, onim godinama kada je bahatost prirodni impuls. Kad misliš da imaš pravo na sreću i život dostojan čovjeka. I ja sam mislila: "Ne želim preživljavati, želim živjeti". A onda te vrijeme koje nadođe stavi na mjesto. A mjesto je ova rupa gdje se prekrajaju povijesti, gdje jedan dan slaviš Bajram i Božić sa susjedom, a sutradan te taj isti cilja sa brda. Ima li išta perverznije od toga da budeš meta nekome koga si jučer pozdravljao sa "Šta ima, komšijo"? Pa se i odratuje, ponadaš se hajd', sad krećemo (opet) od nule, valjda ćemo nekud stići. Kad ono, klizimo opet prema nuli, prema minus nuli, jer, kao što reče jedan moj neki dan, ovo je prostor gdje dno nije kraj, jer i to dno ima dno. Ili, kao što reče jedan drugi, kad je rat počeo, samo sam gledao oko sebe i pitao se "Odakle li ispuzaše svi ovi...?" Ali hajd, navikneš se i na dno dna, slegneš ramenima, nek' je živa glava na ramenu, samo da ne tuku, samo da se ne puca i sve ostale vrste optimizma nas koji smo osuđeni na preživljavanje. I misliš da više ne možeš potonuti jer ti je dno postalo prirodno stanište. Misliš da poraza više nema, u stvari, znaš da ga ima i da će ga biti ali te neće natjerati da posrneš, da utoneš u potpuno crnilo. I onda ti dođe žena, ima 74 godine i pripada onoj "miješanoj" kategoriji stanovništva, godina je 2015., Hrvatska, fucking Europa puna zvjezdica, veselih, žutih zvjezdica, ona je Dalmatinka, Hrvatica s mužem nehrvatom, i kaže ti:

"Mene je opet strah."

I tebe prođu hladni srsi, jeza niz kičmu.

"Mene je opet strah."

I ti bi da plačeš ali ne možeš. Da je zagrliš i kažeš: "Nemoj, sve će biti u redu". Ne možeš. U ustima ti cvrči metalni okus apsolutnog, potpunog poraza. Dobro znaš da ste obje samo tužne balkanske, ženske sjene, koje sinovima kroz mlijeko poturaju morfij jer ih čeka bol i dugo preživljavanje, ako budu sreće pa dožive preživljavanje.
Ali si se nadala da će svemir toj ženi, eto, pristojnosti radi, udijeliti par mirnih godina na kraju. E pa, neće. Tjeskoba, kao epitaf. Poraz kao poanta. Kao ispraćaj. Poraz kao onaj koji se uvijek posljednji smije...

16. Mali od susida svakog pasa zove Čarli. Jučer doša do mog pasa i govori

"A kako van se zove ovi čarli?"

17. U Sarajevu ima toliko pasa lutalica da oni ljudi šta šetaju pase na uzici djeluju totalno komično. Aj dobro to. Ali, šta se meni tamo dogodilo? Prvih dana san se bojala proć kraj tih lutalica. Kako je vrime prolazilo, sve sam češće zastajala kraj njih s čudnom potribom da ih sve nahranim, odvedem doma... Ok, familija bi mi se nemalo začudila da san se iz Sarajeva vratila sa čoporon pasa. Nije in jasno ni da san uzela ovoga jednog malog pasića. Znan da judi često govore kako su uzeli pasa jer su se razočarali u jude. Ja san pasa uzela jer volin jude. Jbg, to je moja vrsta, njoj pripadan, kakva je, da je. Pa kad naletin na puno dobrih ljudi zaredom, ono, ka neki zeleni ljudski val, poželin zagrlit cili svit u tom infantilnom oduševljenju. E, sad kad mi to dođe, lipo zagrlin moga pasa. On uzvrati ka šta uzvraćaju čista srca nekih, u stvari, mnogih ljudi koje znan. Čudno je meni to kad neko ima više razumijevanja i jubavi za pase nego za jude. Recimo, judi vide pasa koji reži i ponaša se malo agresivno pa kažu "Ko zna ko ga je bidnog zlostavlja" ili "Ko zna kako vlasnik postupa prema njemu". A kad naletimo na jude koji reže onda ih samo nazovemo kretenima i ne pitamo se ko je njih ispizdija. Kad naletimo na dite koje divlja zaključimo da je razmaženo. Rijetko se pitamo ko je od diteta i kako to napravija. Ja se to uvik pitan pa mi je možda zbog toga lakše podnit i prić priko toga. Ne uvik, naravno, i ja san samo čovik. Ali nikako ne mogu volit jednu vrstu a ne volit drugu. I to moju, alo. Kakva je, da je.

18. Šta se tiče odgoja ovog pasa, mislin da san nešto krivo odradila. On, naime, misli da ga triban vodit u šetnju svakih 15 minuta. Ne mogu više, iscrpljena sam. Oćel ko pasa? Cmican je i cladak skroz.