Remzija Šetić za Radiosarajevo.ba: Kako prepoznati anksiozne poremećaje?

Određeni statistički podaci govore kako jedna od četiri žene i jedan od osam do deset muškaraca u BiH dožive bar jednu anksiozno-depresivnu epizodu depresije za vrijeme životnog vijeka. 

Piše: Sanja Šabanadžović, Radiosarajevo.ba

Pretjerana zaokupljenost izgledom: Umišljena tjelesna mana može vas koštati života

Depresija je vrlo učestala bolest, koju je vrlo važno znati prepoznati, a neki od simptoma mogu biti: bezvoljno raspoloženje, žalost i beznađe, gubitak osjećaja zadovoljstva, gubitak snage i energije, javljanje osjećaja neodređenog straha (anksioznosti). 

Anksioznost (tjeskoba, napetost, strepnja) je, pak, uobičajena pojava kod svakog čovjeka, ona je sastavni  dio života i ima adaptivnu funkciju, pa anksioznost može biti i motivirajuća. 

"Anksioznost postaje problem onda kada je neprestano prisutna u životu pojedinca, kada se javlja u neuobičajenim situacijama ili situacijama koje realno ne predstavljaju opasnost po osobu (npr. u sredstvima javnog prijevoza, u liftu, u društvenim interakcijama). Anksioznost postaje poremećaj ako značajno ograničava osobu u svakodnevnom  funkcioniranju. Smatra se da do 10 posto opće populacije pati od nekog oblika anksioznog poremećaja. Često dolazi u kombinaciji s drugim poremećajima, najčešće sa depresijom", pojašnjava za Radiosarajevo.ba psiholog Remzija Šetić.  

Anksiozni poremećaji su česti emocionalni poremećaji, susreću se kod djece, mladih i odraslih, te ispunjavaju život osobe preplavljujućom anksioznošću i strahom koji su hronični, intenzivni i mogu se pogoršavati ukoliko se ne tretiraju. 

"Obuzeti napadima panike, opsesivnim mislima, košmarnim snovima, neprestanim zastrašujućim fizičkim simptomima tegoba u želucu, stezanje u prsima, ubrzan rad srca, povišen krvni pritisak, glavobolje, knedla u grlu, trnci po tijelu, težiaa u rukama i nogama, i dr.,  ljudi sa poremećajem anksioznosti postaju zatvorenici u vlastitom domu. Najčešće, poremećaji anksioznosti se razvijaju tokom rane adolescencije ili ranog odraslog doba", dodaje Šetić. 

Anksiozni poremećaji se kategorišu na:

Generalizovani anksiozni poremećaj (GAP). Radi se o izraženoj i nerealističnoj zabrinutnost koja traje šest mjeseci ili duže; kod odraslih, anksioznost se fokusira oko tema kao što su zdravlje, novac ili karijera. Pored stalne zabrinutosti za sve i svašta, prisutni su drhtanje, grčenje mišića, nesanica, napetost u abdominalnom predjelu, vrtoglavica, povećana osjteljivost. 

Opsesivno-kompulsivni poremećaj (OKP). Kod ovog poremećaja , osobe imaju uporne, ponavljajuće misli (opsesije) koje odražavaju pretjeranu anksioznost ili strah; tipične misli su zabrinutost oko infekcija i zaraženosti ili strah od neadekvatnog ili nasilnog ponašanja. Opsesivne misli mogu voditi ka izvođenju rituala (kompulzija) - kao što su pranje ruku ili ponavljanje fraza – s ciljem oslobađanja od anksioznosti uzrokovane opsesivnim mislima.

Panični poremećaj. Ljudi sa paničnim poremećajem pate od ozbiljnih napada panike bez očiglednog razloga. Napad panike izaziva doživljaj da će se osoba onesvjestiti, poludjeti ili doživjeti infarkt i umrijeti. Osoba se plaši da bi mogla umrijeti, izgubiti kontrolu ili poludjeti. Manifestuje se lupanjem srca, nelagodom ili bolom u grudima, znojenjem, drhtanjem, zažarenošću ili trncima po dijelovima tijela, suhim ustima i doživljajem gušenja... Napadi panike često se javljaju sa agorafobijom – strahom da će se doživjeti napad panike na mjestima sa kojih bi bilo teško pobjeći, te se takva mjesta izbjegavaju. 

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Nastaje nakon izložensoti osobe traumatskom događaju kao što su direktna životna ugroženost, posmatranje smrti druge osobe, seksualno zlostavljanje, iznenedna smrt bliske osobe ili prirodna katastrofa. Tri su osnovne manifestacije PTSP-a: „oživljavanje” traumatskog događaja („flešbek” ili noćna mora), izbjegavajuće ponašanje (izbjegavanje mjesta povezanih sa traumom), te emocionalno udaljavanje od drugih i psihološka uznemirenost.  Treba napomenuti da osobe koje su doživjele neki od događaja koji mogu imati traumatski karakter nije nužno da dobiju PTSP. 

Socijalna fobija karakteriše se ekstremnom anksioznošću vezanom za procjenu drugih (evaluacija) ili ponašanje koje bi moglo dovesti do ismijavanja i osramoćivanja. Ovakva intenzivna anksioznost može voditi izbjegavajućem ponašanju. Fizičke manifestacije povezane sa ovim poremećajem su lupanje srca, ubrzano disanje, crvenjenje i znojenje.

Secifične fobije odnose se na intenzivan strah od specifičnih situacija ili objekata (zatvoren ili otvoren prostor, visina, pauci, psi, itd.). Izraženost straha je neadekvatna u odnosu na situaciju i osoba je prepoznaje kao iracionalnu. Specifične fobije mogu dovesti do izbjegavanja  svakodnevnih situacija koje osobu mogu izložiti izvoru straha.

Remzija Šetić za Radiosarajevo.ba pojašnjava kako srećom, danas se smjelije govori o ovim poremećajima nego ranije, odnosno smanjena je stigmatizacija osoba koje imaju ove poteškoće, mada mnogi ostaju neshvaćeni kada ih počnu ispoljavati. 

No, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, bilježi se velik postotak oboljelih od posttraumatskog stresnog poremećaja, a, pored odraslih, ova bolest pogađa i djecu i mlade. Ono što ne iznenađuje jste da u BiH ne postoje pouzdani podaci koliko je u BiH oboljelih od PTSP-a. Ipak, procjene Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), govore kako PTSP u BiH ima više od 10 posto stanovništva, odnosno oko 400.000 ljudi.

"U ranom poslijeratnom periodu najčešći anksiozni poremećaj je bio PTSP, međutim, i danas profesionalci u praksi se susreću sa tek dijagnosticiranim slučajevima PTSP kao posljedica ratnih trauma. 

Mnogi pate od ovih poremećaja posljednjih 20 godina, ali nikada nisu tražili pomoć. Danas se susrećemo sa fenomenom transgeneracijske ratne traume, odnosno da posljedice ratnih trama koje su doživjele osobe tokom rata prenose na svoje potomke koji su rođeni nakon tih događaja.  

Dokazano je kako se simptomi hroničnog PTSP-a mogu razviti i kod članova porodice koji nisu bili rođeni kada se trauma dogodila, što je opisano kod djece vijetnamskih veterana, koja su sniženog samopoštovanja, hiperaktivna, nestabilna, agresivna, imaju poteškoće pri suočavanju s problemima i vlastitim osjećajima poput straha, bijesa, krivnje, nepovjerenja, mogu imati više problema u ponašanju, odnosima s vršnjacima ili u učenju", priča naš sagovornik.

U porodicama traumatiziranih osoba veći je postotak partnerskog i porodičnog nasilja, a izložena djeca mogu i zbog toga razviti psihičke smetnje. Ovaj se fenomen kod nas tek počinje istraživati. 

Na svu sreću danas imamo više profesionalaca u mentalnom zdravlju koji mogu pružiti pomoć. 

"Danas u praksi imamo slučajeve PTSP zbog posljedica nasilja u porodici, saobraćajnih nesreća, teških bolesti... 

Pored PTSP-a, česta pojava kod nas je u praksi Panični poremećaj, Agorofobija, Generalizirani anksiozni poremećaj, OKP, Socijalne fobije...

Ne možemo sa sigurnošću reći zbog čega imamo povećani broj osoba koje ispoljavaju ove poteškoće. Faktor je zasigurno životni stres, nestabilno društveno okruženje, društveni stil koji jako potencira negativno i priču o bolesti, nedavni ratni događaji... koji doprinose razvoju ovih poremećaja", objašnjava Šetić.

Anksiozni poremećaji uspješno se tretiraju psihološki, psihoterapisjki, medikamentozno, odnosno njihovom kombinacijom. Svaki od anksioznih poremećaja je specifičan i ne zahtjeva isti tretman. Važno je uraditi dobru psihološku procjenu, ostvariti dobar kontakt i odnos sa terapeutom, i svaki od poremećaja se može uspješno tretirati u različitom vremenskom periodu. 

U liječenju anksioznih poremećaja terapija izbor je kognitivno-bihevioralna terapija. 

"Tokom terapije postavljaju osnovni ciljevi terapije, kao što je djelovanje na psihičke i psihosomatske simptome anksioznosti, kontrola emocionalnih, kognitivnih i bihevioralnih simptoma, pri čemu se primjenjuju tehnike relaksacije, tehnike disanja, sistematska desenzitizacija, preplavljujuće tehnike, pozitivno mišljenje, kognitivno restrukturiranje te trening socijalnih vještina", poručuje Šetić.

Evropljani, pa tako i bh. građani, sve više obolijevaju od mentalnih bolesti, za čije se liječenje godišnje troše enormni iznosi. Gotovo polovica Evropljana žrtva je nekog mentalnog poremećaja. Čak njih 165 od 514 miliona svakodnevno vodi bitku s depresijom, anksioznošću ili nesanicom. Sve to košta oko 370 milijardi eura godišnje.