Progon ljubuških Bošnjaka: Djeca su pitala "Je li ovo, bako, film?"

‘Zločin je zaboraviti zločin’

Piše: Štefica Galić, Tacno.net

15.8.1993. godine počeo je progon ljubuških Bošnjaka od strane HVO i HV, za Hercegbosnu, čistu od nehrvata a sve po zločinačkom planu Šuškovom i Tuđmanovom. Svi muškarci od 18 do 60 godina potrpani su na kamione i otjerani u logor Heliodrom u Mostar. Dobijanjem garantnih pisama koja su stizala iz inostranstva, izlazili su jedan po jedan i za 48 sati morali napustiti Ljubuški. Ljudi su prodavali što su imali i odlazili sa familijama. Oni koji nisu mogli ići zbog bolesti nekog bližnjeg ili zbog financijskih problema, ostali su. 

U to vrijeme po gradu harala je nekakva uniformisana naoružana banda, pljačkala i ubijala koga je htjela. Zvali su ih ‘tutinovci’. Tako su upadali po kućama u Samirovu, Munibinu, Ramizinu… prijeteći da će ih pobiti ako im ne daju pare, nazivajući ih balijama… Zlikovci su pucali cijelu jednu noć sve do 5 sati ujutro dok nisu došli specijalci iz Mostara i priveli ih. Pustili su ih za nekoliko sati da bi nesmetano nastavili harati gradom, pokupili su Omera odveli i maltretirali ga satima.

Kad sam došla ujutro do Munibinih, bila sam u šoku. Kuća je bila potpuno izbušena mecima vani i unutra. Prelazila sam preko hrpa žbuke i dijelova vrata, zidova, betona…tražila sam ih. Nina i Sandra se sjećaju samo vojničkih čizama koje su hodale gore-dole po sobi dok su bile skrivene u drugoj sobi. Pitale su Munibu – je li ovo bako film? Je, je…govorila je prestrašena, grleći ih. Svi su preživjeli tu paklenu noć.

Vraćajući se od njih još u šoku od svega što se događalo začula sam Ćelebijin plač ispred kuće njene majke Ramize. Skočila sam u vrt i potrčala prema kući.

Pred vratima je stajala Ćelebija i jedan policajac a napola spaljena dva Kur’ana ležala su na zemlji malo dalje od njih. Ubili su Ćelebijinu majku Ramizu Delalić, staricu devedesetih godina koja je živjela sama u toj maloj kućici. Ležala je, sitna i mršava, sklupčana u krvi između stola i kauča a cijela prostorija je bila izbušena mecima. Gledala sam zaprepaštena u njeno beživotno tijelo i hiljade praznih čahura i sve mi se zamaglilo pred očima. Zašto su je ubili, samo sam ponavljala u sebi. Nitkovi! Grlila sam Ćelebiju pokušavajući je utješiti a nisam nalazila riječi. Prekoputa je bila Samirova kuća u kojoj su odavno izbjeglice na jednom katu a Tutini razbojnici na drugom. Ćelebija je glasno plakala a jedna žena iz te kuće je ljutito doviknula: šta je šta plačeš, koliko su naših pobili u Bosni…

Ćelebija je ostala zbog majke u Ljubuškom, a sestra i braća sa familijama bili su već u Njemačkoj. Nije znala kako će sahraniti majku, nikog više nije bilo od komšija, svi su već otišli. I hodža i svi. Ne boj se, govorila sam joj, zajedno ćemo.

Majku Ramizu smo sahranili sutra u Zorbinovacu. Meho Osmić je vozio kamion sa kovčegom a ja i Ćelebija smo išle iza. Jedan stari BMW sa nekim likovima kružio je oko nas prijeteći cijelim putem do harema. Samo sam ga ‘pozdravila’ srednjim prstom i išla dalje. Nikog nije bilo okolo, sve je bilo pusto. Na haremu je došlo još nekoliko ljudi. Sjećam se kako su pogureni i šunjajući se pretrčali cestu i utrčali u harem Marko i još dvojica ljudi s Mostarskih Vrata. I tako smo je sahranili svi pomažući. Ćelebija je samo plakala i zahvaljivala svima.

A Ivo Lučić, hercegbosanski SISovac je u izvještaju Miroslavu Tuđmanu tadašnjem HISovcu, napisao 4.12.1993.: “Dana 17. na 18.09.1993. godine u Ljubuškom skupina vojnika iz Kažnjeničke bojne je napala obiteljsku kuću Omera Zagića kojom prilikom je došlo do pucnjave iz pješadijskog vatrenog oružja i bacanja bombi. Tom prilikom je poginula Ramiza Delalić. Slučaj je u cijelosti predat VP.”

Kako Ivo predade slučaj VP tako nikada više ni riječi o tome. Doduše, poslije rata pozvali su Munibinog sina Omera da svjedoči na sudu o ovom napadu na njih ali, rekao je da se ne sjeća. Želio je zaboraviti a da li je zaboravio – ko zna. Ja nisam!

U Ljubuškom su ’93 svi Srbi i Bošnjaci dobili otkaze na poslu, oduzeta su im auta, prebirane kuće i oduzimano oružje s kojim su do jučer zajedno ratovali, ubijeni su ni za što krivi: Ibrahim Osmić, Zaim Konjhodžić, Huso Karailo, Ramiza Delalić... Njihove obitelji ne smiju upitati ko ih je ubio ni danas zbog straha što bi im se moglo dogoditi.

Ostatak teksta pročitajte na ovom linku.