Priča o Verhogljadu i 79 Ukrajinaca koji su spasili brojne živote u Žepi

Kada je 11. jula 1995. godine pala Srebrenica, druga zaštićena zona Ujedinjenih nacija (UN) u istočnoj Bosni – Žepa – našla se pred neposrednom prijetnjom.

U Srebrenici je u danima koji su uslijedili počinjen genocid nad više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, a dio ljudi koji su uspjeli izaći iz enklave stigao je prema Žepi i donio vijesti o masovnim ubistvima. Samo dva dana nakon pada Srebrenice snage Vojske Republike Srpske počele su intenzivirati napad na Žepu. U enklavi se tada nalazilo svega 79 ukrajinskih mirovnjaka UNPROFOR-a.

Humanitarni konvoji

Ukrajinski mirovnjaci bili su u Bosni i Hercegovini gotovo od početka rata. Prvi kontingent stigao je 15. jula 1992. godine, što je predstavljalo prvo učešće nezavisne Ukrajine u međunarodnoj mirovnoj operaciji.

Za misiju u bivšoj Jugoslaviji formiran je 240. posebni bataljon, a od 1993. godine njegovi pripadnici raspoređeni su i u Žepi i Goraždu. Žepa je zajedno sa Srebrenicom i Goraždem proglašena zaštićenom zonom UN-a, ali je do nje bilo moguće doći praktično samo preko teritorije pod kontrolom Vojske Republike Srpske.

Do ljeta 1995. godine položaj enklave bio je izuzetno težak. U martu iste godine Radovan Karadžić potpisao je Direktivu 7, kojom je predviđeno stvaranje uslova potpune nesigurnosti i nemogućnosti daljeg života stanovništva Srebrenice i Žepe.

Dokument je tražio prekid veze između dvije enklave, ograničavanje snabdijevanja civilnog stanovništva i mirovnjaka i pritisak koji bi stanovništvo prisilio na odlazak.

Sedamdeset devet ukrajinskih vojnika u Žepi nije predstavljalo snagu sposobnu da vojno odbrani enklavu. Pokrivali su područje od približno 121 kvadratnog kilometra sa devet osmatračnica i kontrolnih tačaka, a raspolagali su sa devet oklopnih transportera i lakim naoružanjem. Već u maju bila je blokirana cesta prema Sarajevu. Humanitarni konvoji prestali su dolaziti, nestajalo je hrane i goriva, a mirovnjaci su kasnije svjedočili da su skupljali kišnicu i posljednje obroke dijelili tako da traju po nekoliko dana.

Nakon pada Srebrenice strah stanovništva prerastao je u paniku. Ukrajinski mirovnjaci prisjećali su se nekoliko hiljada žena, djece i starijih ljudi okupljenih u centru Žepe. Ljudi su ih molili da ne napuštaju enklavu. Jedan od ukrajinskih oficira prisjetio se da su pojedini stanovnici klečali pred njima, govoreći da će, ukoliko mirovnjaci odu, "završiti kao Srebrenica".

Nakon ranijeg uzimanja pripadnika UN-a za taoce mogućnost korištenja NATO avijacije bila je značajno ograničena. Ukrajinska jedinica zbog toga je morala računati i na mogućnost da sama bude napadnuta ili razoružana.

Izvlačenje civila

Mirovnjaci su u školi u kojoj se nalazio njihov štab pripremili kružnu odbranu, postavili vreće s pijeskom i mitraljeze. Istovremeno su u Sarajevo dostavljali koordinate položaja Vojske Republike Srpske s kojih je granatirana enklava. Prema kasnijim svjedočenjima, Ratko Mladić je putem radio-veze zahtijevao da prestanu prosljeđivati podatke koji bi mogli biti iskorišteni za NATO udare.

Kako je postajalo jasno da međunarodna zajednica neće vojno spriječiti pad Žepe, ključno pitanje postalo je kako spriječiti masovno ubistvo stanovništva. Tadašnji komandant snaga UN-a u Bosni, general Rupert Smith, kasnije je ocijenio da je upravo činjenica da su mirovnjaci ostali na položajima omogućila da se dobije vrijeme za organizovanje izlaska stanovništva.

"Da nisu izdržali, ne bismo mogli uraditi ono što smo kasnije uspjeli", rekao je u razgovoru koji citira BBC News u Ukrajini.

U Žepu je 23. jula stigao ukrajinski pukovnik Mikola Verhogljad, zamjenik komandanta sektora Sarajevo, koji je preuzeo važnu ulogu u pregovorima o sudbini civilnog stanovništva. Pregovori su vođeni s predstavnicima Žepe i komandantom njene odbrane Avdom Palićem, ali i s Ratkom Mladićem i oficirima Vojske Republike Srpske.

U trenutku kada je Verhogljad pregovarao o uslovima izlaska stanovništva, enklava je bila pod intenzivnom vatrom. Iz ukrajinske baze 24. jula izvještavano je da je za samo jedan sat na Žepu palo 60 minobacačkih projektila, uz tenkovsku, mitraljesku i snajpersku vatru.

Posebno važan dio dogovora odnosio se na način transporta civila. Iskustvo Srebrenice bilo je neposredno i svježe. Verhogljad je zato insistirao da porodice u autobuse ulaze zajedno, bez razdvajanja muškaraca od žena i djece, te da se u svakom autobusu nalazi najmanje jedan ukrajinski mirovnjak. Time pripadnici UN-a nisu bili samo na početku i kraju kolone, nego neposredno među ljudima tokom prolaska kroz područja pod kontrolom Vojske Republike Srpske.

Evakuacija je počela 25. jula. Za prijevoz je angažovano između 50 i 60 autobusa, dok su francuski oklopni transporteri osiguravali početak i kraj kolone. Kanadski potpukovnik Louis Fortin, tada zamjenik komandanta sektora Sarajevo, kasnije je odluku da se ukrajinski vojnici rasporede u autobuse opisao kao posebno važnu: njihovo prisustvo trebalo je osigurati da ljudi zaista budu prevezeni na sigurno i da konvoji ne budu preusmjereni.

Prevoženi su i ranjeni i bolesni. Prema podacima Ujedinjenih nacija, iz Žepe je izvučeno oko 150 ranjenih i bolesnih osoba. Posljednji konvoj krenuo je 27. jula uz pratnju ukrajinskih i francuskih mirovnjaka. Neke kolone morale su prolaziti dugim rutama kroz područja pod kontrolom Vojske Republike Srpske, a mirovnjaci u autobusima bili su spremni reagovati ukoliko dođe do pokušaja napada ili odvajanja putnika.

Prema izvještaju generalnog sekretara UN-a, do večeri 27. jula gotovo 5.000 ljudi sigurno je stiglo u Kladanj. Ukrajinski mirovnjaci kasnije su procjenjivali da je broj ljudi koji su prošli kroz operaciju bio veći i da je, uz izbjeglice iz Srebrenice i okolnih mjesta koje su se tada nalazile u Žepi, mogao iznositi i oko 10.000. 

Ipak, izraz "evakuacija" ne opisuje cjelokupan pravni i historijski kontekst. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju u presudi Zdravku Tolimiru zaključio je da je uklanjanje stanovništva Žepe predstavljalo prisilno premještanje stanovništva. Ljudi nisu slobodno odlučili napustiti svoje domove; napustili su ih nakon vojnog napada i pod prijetnjom nasilja. Tribunal je naglasio da to nije bila njihova slobodna volja, nego situacija u kojoj nisu imali stvarnu alternativu.

To ne umanjuje činjenicu da je način na koji je transport organizovan vjerovatno spasio veliki broj života. Rupert Smith kasnije je rekao da je "apsolutno jasno" da su mirovnjaci spasili živote. Louis Fortin je naglasio da dogovor kojim bi stanovništvo sigurno ostalo u Žepi u tadašnjim okolnostima nije bio moguć, te da je međunarodnim snagama preostalo da prate svakog civila izvan enklave i spriječe ponavljanje Srebrenice.

Pad Žepe

Pad Žepe ipak je imao teške posljedice. Nakon odlaska stanovništva snage Vojske Republike Srpske zauzele su enklavu.

Mirovnjaci su svjedočili paljenju i pljačkanju kuća, rušenju džamije i uništavanju drugih objekata. Prema podacima iznesenim pred Haškim tribunalom, nakon zauzimanja Žepe ubijeno je više od stotinu ljudi.

Među njima je bio i komandant odbrane Žepe Avdo Palić. Nakon odlaska posljednjih konvoja Palića su odveli pripadnici Vojske Republike Srpske. Predstavnici UN-a pokušali su pratiti vozilo kojim je odveden, ali nisu uspjeli osigurati njegovo oslobađanje. Palić je kasnije ubijen.

Ukrajinski mirovnjaci ostali su u Žepi još nekoliko dana nakon pada enklave. Napustili su je 3. augusta 1995. godine i narednog jutra stigli u Sarajevo. Njihova uloga u događajima iz jula 1995. dugo je ostala relativno nepoznata i u Bosni i Hercegovini i u Ukrajini. 

Priča o Žepi zbog toga nije priča o uspjehu sistema "zaštićenih zona" Ujedinjenih nacija. Sistem je doživio težak neuspjeh: Žepa je osvojena, stanovništvo je prisilno protjerano, a ljudi su ubijeni i njihova imovina uništena. Ali unutar tog neuspjeha nalazi se i konkretnija priča o 79 ukrajinskih mirovnjaka koji nisu napustili enklavu neposredno nakon pada Srebrenice i koji su, u vrlo ograničenim okolnostima, učestvovali u stvaranju mehanizma kojim je nekoliko hiljada civila stiglo na sigurno.

Tri decenije kasnije, to ostaje jedno od važnih i nedovoljno poznatih poglavlja zajedničke historije Bosne i Hercegovine i Ukrajine.