Priča o tunelu koji je spasio državu: Trajni podsjetnik na otpor Sarajeva i Sarajlija

Jedini način za nekoga da napusti Sarajevo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i najgore opsade u modernoj historiji, bilo je trčanje preko piste aerodroma na Butmiru.

Mnogi su ovo nazivali "trčanje na 450 metara s preponama", jer su se na pisti nalazile razne prepreke koje su postavili pripadnici mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u obliku žice, pokretnih blokada, iskopanih rovova...

U ovim pretrčavanjima mnogi su poginuli ili ranjeni.

U tako bezizlaznoj situaciji rodila se ideja o izgradnji tunela koji bi grad spojio sa prigradskim naseljem Butmir, slobodnom teritorijom u podnožju planine Igman.

Radovi na kopanju tunela započeli su krajem januara 1993. godine, a završeni u julu iste godine.

Vojska RS je u međuvremenu saznala za radove na tunelu pa su ovaj lokalitet konstantno granatirali i napadali kako bi spriječili njegovo prokopavanje.

Sarajevski tunel, od ideje do realizacije, a prevashodno po funkciji, bio je po mnogo čemu jedinstven objekat ove vrste na svijetu. Ta prokopana rupa u zemlji, duga približno 800 m, sa prosječnom visinom od 1,6 m i širinom od 1 m, podsjećala je na sve drugo osim na tunel. Dašak slobode dospio je kroz tunel do grada koji se gušio i bio je dovoljan da ljudima podari novu snagu za opstanak u godinama rata koje će uslijediti. Zbog vojnog, političkog, psihološkog značaja i značaja za snabdijevanja grada koji je imao, bio je najstrožije čuvana tajna – "tunel kojeg nema".

Razgovarali smo sa Edisom Kolarom koji se rodio u kući koja je danas muzej, tu je odrastao i tu se zadesio 1992. kada je njegova kuća zapaljena. Bio je sedamnaestogodišnjak, maloljetni borac Armije Republike Bosne i Hercegovine. Danas u Tunelu radi kao kustos muzeja kojim upravlja Fond Memorijala Kantona Sarajevo.

"Radim ovaj posao od 1996. godine kada smo moj otac i ja odlučili da, samoinicijativno, kuću pretvorimo u muzej. Učestvovao sam aktivno u odbrani Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Igrom slučaja tunel je napravljen iz naše kuće", priča Kolar za Radiosarajevo.ba.

Kako kaže, njegov otac je određeni period aktivno učestvovao u izgradnji tunela, a bio je i u vojsci. Edis je prekomandom prebačen u vojnu policiju.

"Odlučili smo da 1996. godine ne prihvatimo donaciju koja je uključivala da renoviramo kuću kao stambeni objekat, nego smo odlučili da se to sačuva kao muzej, autentično", kazao je Kolar za portal Radiosarajevo.ba te ističe da je ponosan što je dio priče oko Tunela spasa.

"Ponosan sam što sam dio te historije. Možda je bilo bolje da je neko od nadležnih preuzeo brigu o tunelu koji je nama 'spasio glave'. Mi smo odlučili da samoinicijativno sačuvamo nešto što je možda spasilo, ne samo Sarajevo, nego i državu Bosnu i Hercegovinu", rekao je Kolar.

Bez obzira što muzejom upravlja Fond Memorijala, Kolar kaže da radi u Tunelu spasa kako bi sačuvao od zaborava bitan segment bh. historije. Kako ističe, posjećenost muzeja je ogromna. 

"Tunel je sam po sebi bio i atrakcija kad je sagrađen. Tunel je zaslužan za to što je Sarajevo preživjelo jednu od najdužih opsada u savremenoj svjetskoj historiji", rekao je Kolar.

Svjedočio je brojnim događajima tih ratnih godina s obzirom da je kroz objekat dnevno prolazilo u prosjeku 3.000 ljudi. Tunel je konstantno bio granatiran, svjedočio je masakrima, smrti vojnika koji su kroz tunel otišli braniti državu, a vraćali se mrtvi.

"Morao si biti spreman na sve. U jednom momentu imate par koji se vjenčao i prolazi kroz tunel, a u drugom čovjek pogine pred ulazom".

Ispričao nam je nekoliko anegdota, koje su mu sada iz ove perspektive i smiješne s obzirom na svo sivilo i smrt kojom je bio okružen tokom agresije.

S nama je podijelio anegdotu kada je tunelom prolazio prvi predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović.

"Jedna situacija se prepričava, kada je predsjednika u kolicima vozio jedan moj kolega. Rahmetli Izetbegovića smo u kolicima vozili jer je i tada bio lošeg zdravstvenog stanja i u godinama pa njegovo obezbjeđenje nije dozvoljavalo da se kreće kroz tunel, išao je na sastanke u Brisel, Washington... nisu smjeli dozvoliti da razbije glavu u tunelu, što se drugima znalo često desiti.

Tunel je u nekim dijelovima bio izrazito nizak pa je taj moj kolega udario glavom i opsovao nešto pred predsjednikom. Na to se Alija Izetbegović okrenuo i rekao 'Sabura, sine'. I ja sam nekoliko puta prevozio Izetbegovića u njegovoj fotelji", ispričao je, kroz smijeh, Kolar.

Još jedna od zanimljivih scena je prolazak kroz tunel američkog diplomate.

"I strane političare smo gurali kroz tunel na kolicima da ne bi razbili glavu, a poslije idu na diplomatske sastanke. Većina ih je odbila i razbili su glavu. Ovaj američki diplomata je došao sa Harisom Silajdžićem i neko mi je stavio na kolica lakirane cipele za sastanke našeg ministra odbrane. Dok sam diplomatu prevozio, meni su u nekom momentu cipele spale s kolica i izašao sam iz tunela bez tih cipela. Nisam ni znao da su stavili tu cipele, a ispalo je da sam ih ukrao (smijeh). Ministar odbrane je na kraju na sastanak otišao u gumenim čizmama", priča nam kroz smijeh Edis Kolar.

Kaže da se često prisjeti i tih "pozitivnih" priča iz tunela jer psihički drugačije ne bi mogao izdržati i cijeli svoj život posvetiti mjestu na kojem je preživio dva masakra.

Dobio je desetine priznanja svjetskih organizacija poput NATO-a, Vijeća Europe, Europske unije..., a najamanje onih iz vlastitog grada i države.

"To čovjeka ponekad razočara. Npr. nikada nisam dobio priznanje Armije, Kantona ili Grada, a sačuvao sam sve ovo još 1996. godine", ističe Kolar za Radiosarajevo.ba.

Sačuvao je i katanac kojim se zaključavao tunel, ali taj katanac nije u muzejskoj postavci.

"Katanac će biti u muzeju kad ja dobijem ključeve Grada. Jer ovaj katanac je zaključavao i otključavao vrata Sarajeva tokom opsade", kaže za naš portal Edis Kolar, čovjek bez kojeg Muzej Tunel spasa danas vjerovatno ne bi postojao.