Priča iz Srebrenice: Mirela Osmanović i sjećanje na braću koju nikada nije zagrlila

Mirela Osmanović rođena je nekoliko godina nakon genocida u Srebrenici, ali je odrastala u njegovoj tišini, sjeni i posljedicama.

Iako nikada nije upoznala svoju braću, ubijenu u julu 1995. godine, njihova imena, priče i šutnja ostali su utkani u njen identitet. Osmanović je danas pravnica i angažirana mlada žena koja svoj profesionalni i lični put posvećuje očuvanju istine i borbi protiv zaborava.

Zaposlena je u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari kao asistentica za međunarodnu saradnju, gdje aktivno radi na edukaciji, međunarodnom povezivanju i komunikaciji o genocidu.

Za portal Radiosarajevo.ba Osmanović je kazala da prisustvo ubijene braće osjeća svakodnevno.

"U pričama mojih roditelja, u starim fotografijama, u tišini koja se uvukla u našu kuću. Sliku o njima gradila sam kroz fragmente koje sam sakupljala godinama. Naučila sam da prepoznajem prazninu koja govori više nego riječi. Ta praznina me formirala, naučila me da nosim njihovu priču, ne kao teret, nego kao odgovornost", ispričala je naša sagovornica.

Dodala je da je u njenom radu najteže suočavanje sa svakodnevnom boli porodica žrtava.

"Posebno kad vidite koliko su borbe za istinu i pravdu još uvijek prisutne. Teško je biti svjedok nepravde koja traje i danas. Ali upravo u tome leži i ono najvrjednije – imati priliku da budem dio kolektiva, kao vanjski saradnik, koji svakodnevno radi na očuvanju sjećanja, istine i dostojanstva. Kad vidim da naš rad ima smisla, da mladi dolaze i uče, to mi daje snagu", navela je.

Osim institucionalnog rada, jedna je od ključnih osoba koja je digitalno oživjela prisustvo Memorijalnog centra – posebno na društvenim mrežama.

"Digitalni prostor je prostor borbe za istinu, protiv negiranja, za edukaciju. Mi ne možemo govoriti o kulturi sjećanja, a zanemariti online platforme gdje mladi danas žive. Na društvenim mrežama imamo priliku da oblikujemo narative, da budemo svoj glas. To je i odgovornost, ali i šansa da proširimo doseg istine i izvan granica Bosne i Hercegovine", rekla je naša sagovornica.

U jednom od svojih ranijih intervjua je izjavila: 'Moje obrazovanje je moja osveta.' Na pitanje šta je time htjela reći, objašnjava:

"Ta rečenica je odraz mog puta. Ja ne vjerujem u osvetu koja nanosi bol drugome. Vjerujem u osvetu znanjem, upornošću i postojanjem. Moj obrazovni put je način da pokažem da smo mi, koji smo trebali biti zauvijek izbrisani, ipak ovdje. Da učimo, napredujemo, pišemo, svjedočimo. Da je znanje alat protiv zaborava, protiv laži, protiv pokušaja da se naša priča izbriše".

Kako se bliži 30. godišnjica genocida u Srebrenici, Osmanović i njen tim u Memorijalnom centru intenzivno su radili na pripremama.

"Ove godine fokus je na jačanju edukativnih sadržaja, međunarodnih partnerstava i sveobuhvatnoj komemoraciji koja neće biti samo refleksija prošlosti, nego i pogled u budućnost. Radimo na velikoj izložbi, međunarodnoj dvodenvnoj konferenciji, ljetnoj školi, projekciji filmova i dugi niz drugih aktivnosti i sadržaja. Ovo nije samo sjećanje nego je i prilika da se jasno kaže da istina živi, uprkos svemu".