Operacija Bobovac: Posjetili smo najznačajniji utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne

Srednjovjekovni grad Bobovac, smješten jugozapadno od Vareša u centralnoj Bosni, podigao je u 14. stoljeću bosanski ban Stjepan II Kotromanić. Bobovac je bio centar srednjovjekovne Bosne, u njemu su boravili bosanski vladari sve do okupacije osmanlija 1463. Grad je bio opsjedan zbog svog geostrateškog, političkog i vojnog značaja i uspijevao je odolijevati opsadama zahvaljujući svom pogodnom geostrateškom položaju na vrhu strmog i tvrdog krša.

Grad se sastojao od kraljevskog dvora na jugu u funkciji citadele, kompleksa sakralnih objekata na Crkvici, glavne ulice, stambenog naselja unutar bedema, predgrađa i naselja trgovačko-zanatskog karaktera ispred sjeverne kapije.

Pad Bobovca 21. maja 1463 godine je tema spekulacije. Jedni izvori govore da je Mehmed II Osvajač zauzeo grad za koji se vjerovalo da može izdržati dvogodišnju opsadu nakon tri dana teške borbe. Da bi ga uspio zauzeti, Mehmed II je morao da koristi teške topove iz Nuremberga. Drugi izvori govore da dok je Stjepan Tomašević boravio u Jajcu da sakupi trupe za borbu protiv Osmanlija, Bobovac je ostavio pod vladavinom kneza Radaka koji je,vjerujući da će ga Osmanlije nagraditi i dati mu da im služi,predao grad bez borbe.

“Sultan uze grad, a izdajicu dade u ime plaće strmoglaviti niz jednu stijenu u ponor, a dajući tu osudu, govoraše: kako li će Radak njemu služiti, kad je svome rođenome vladaru bio izdajica”, zapisao je Ćiro Truhelka.

Narod koji živi oko Bobovca može vam pokazati s koje stijene je bačen knez Radak I koja je po njemu nazvana stijenom Radakovcom. Nakon što su Osmanlije pokorile grad, potpuno ga uništiše. Međutim, shvatajući njegovu izuzetnu stratešku važnost, Osmanlije su ponovo sagradile neke dijelove grada i u njemu borave sve do 1626, kad su osmanlijska osvajanja napredovala još sjevernije i nije bilo potrebe za Bobovcem.

Ekipa portala Radiosarajevo.ba zaputila se u posjet ovom legendarnom i značajnom gradu iz historije naše domovine. Krenuli smo autoputem u pravcu Kaknja, a potom smo, kod sela Donji Banjevac, s autoputa skrenuli na R445 i pratili putokaze za Kraljevu Sutjesku i Bobovac. Ubrzo smo prešli na uski R446 i prolazili kroz živopisna sela Hrasno, Obre, Podbjelavići, Haljinići, Marijina Voda, a potom stigli i do Kraljeve Sutjeske.

U Kraljevoj Sutjesci, opazili smo smo dva putokaza koja u dva različita smjera pokazuju za Bobovac. Jedan putokaz je izgledao prilično “oficijelno” - na metalnoj ploči i šipkama – i usmjeravao nas je kroz ostatak sela po finom asfaltu, a drugi je bio od drveta, u obliku strelice i usmjeravao nas u šumu, makadamskim putem. S obzirom na to da smo htjeli da planinarimo do Bobovca, odlučili smo da idemo putem koji je djelovao zapuštenije i zanimljivije, te skrenusmo na makadam. Relativno ugodnim tempom od 10 km/h i u prvoj brzini vijugali smo, penjali i spuštali makadamom kroz bosanski raj na zemlji.

Oko nas zelenilo, nasmijana lica planinara, sunce se probijalo kroz drveće i s naše desne strane je žuborila Bukovica. Vremenom je put postajao sve zahtjevniji za naš automobil pa smo parkirali pored malog kompleksa za filtraciju vode, pitali radnika za put do Bobovca, stavili ruksake s kiselom vodom, grickalicama, metal-detektorom i ašovom te se uputili u nepoznato.

Dok smo išli pješke, intenzivnije se čulo žuborenje kristalno čiste Bukovice, raznobojni leptiri lepršali su pokraj puta i ugodni povjetarac nas je hladio. Iz zelenila su tu i tamo izbijale izgorjele kuće kao podsjetnici na blisku prošlost ovog prostora. Nakon što smo prešli preko jednostavnog betonskog mosta preko Bukovice, ukazale su nam se dvije utabane staze. Jedna je išla uz Bukovicu, a druga bi nas vodila istočno od nje. Odlučili smo se za drugu opciju. Nakon pet minuta praćenja crveno-bijelih planinarskih oznaka na drveću naišli smo na manju livadicu s napuštenom kućom od cigle na dva sprata. Pošto nas je penjanje malo smorilo i jer više nismo vidili nijedan putokaz ili planinsku oznaku oko nas, sjedosmo u hlad kuće da se osvježimo i da se dogovorimo kako dalje. Uz pomoć Google Mapsa i kompasa smo ustanovili da je Bobovac na nekih 40 stepeni od naše lokacije, pa smo nastavili put jedva vidljivom stazom kroz duboku travu i sve gušću i gušću šumu. Nakon što već tri minute nismo vidili nijednu planinarsku oznaku i jer već minutu hodamo bez utabanog puta, odlučili smo se vratiti do betonskog mosta i poći uz Bukovicu, s nadom da će nas ona odvesti do Bobovca.

Šetnja je u početku bila poprilično prijatna, iako su vidik mjestimično kvarili ostaci smeća oko rječice. Putić je ubrzo postao poprilično strm, pa smo se morali koristiti ašovom kao “pomoćnom nogom” kako ne bismo pali u rječicu - na prisilno kupanje. Kad smo se usaglasili da ni ovo nije pravi put za Bobovac, odlučili smo se na eksperiment- uzeti prečicu istočno od rječice sa idejom da dođemo do staze kojom smo ranije išli. 

Držeći se za tanko drveće penjali smo se i probijali se kroz žbunje i drveće svih oblika i veličina. Vremenom smo odustali od prečice te se prateći zvuk Bukovice vratili se nizbrdo do nje i vratili se do našeg auta. Vrativši se u Kraljevu Sutjesku, nastavili smo avanturu asfaltiranim putem sjeverno.

Nakon što smo prošli skretanje za selo Ratanj, naišli smo na skretanje za selo Kopijare na makadamnom putu R444a. Prolazili smo pored koza, krava i ovaca, slatkih starinskih seoskih kućica i ponekog planinara. Nastavili smo ići prema selu Dragovići i napokon se parkirali kod ulazne kapije u Stari grad Bobovac.

Prolaskom kroz ulaznu kapiju smo sa makadama prešli na starinski kameni put koji je u procesu restauracije. Nakon pet-deset minuta hoda smo došli do livadice na kojoj prkosno stoji malena kapelica u kojoj su pokopani bosanski kraljevi: Stjepan Dabiša, Stjepan Ostoja, Stjepan Ostojić, Tvrtko II i Stjepan Tomaš. 

Kapelica je bila isprva korištena u svrhe suda, ali ju je Stjepan Ostoja posvetio Svecu Michael-u, patronu vjerskosti. Za vrijeme srednjovjekovne Bosne, kapelica je bila bogato ukrašena kamenim ornamentima, skulpturom nekog sveca i lava. Bila je islikana freskama koje su imale karakteristike kasne gotike i rane renesanse. Kapelica je bila djelomično restaurirana do 1967.

Oko kapelice su kameni ostaci grada sa vegetacijom koja se probija kroz pukotine u zidinama. Penjanje do ostataka dvora je bilo poprilično zahtjevno zbog oštećene žičane ograde. Na vrhu se mogu vidjeti kameni ostaci zidina dvora. U podnožju dvora su ostaci bunara. Srednjovjekovni bosanski arhitekti su iskoristili prirodni oblik stijene kao potporu u izgradnji dvora. Dok smo hodali oko kamenih ostataka, pitali smo se kako i koliko dugo je trebalo da se ovaj kompleks izgradi jer je lokacija danas teško pristupačna i uz pomoć automobila, a kamoli prije više od 600 godina.

Zidine su bile poprilično debele za potrebe odolijevanja mogućim opsadama. Na jednom zidu se vidio oluk prozora.

Sa svih strana oko kraljevskog dvora su strme litice. Kao dvorac iz Game of Thronesa. U kojem god smjeru pogledaš s kraljevskog dvora, imaš čist i jasan pogled svog okruženja što je bilo korisno u planiranju odbrane.

Šteta je što danas od dvora nije ostalo puno. Mjesto bosanskih vladara priča nam o izuzetno jakim temeljima državnosti naše zemlje, a to se ne može naći svuda.

Bobovac danas ima izuzetan turistički potencijal ali i važnu edukativnu funkcijuNa divnoj i zanimljivoj lokaciji, bogatoj historijom. Zato je nužno izvući Bobovac iz ralja prirode koja ga iz dana u dan sve više guta i restaurirati ga. Da turistima, ali i nama samima, svjedoči o bogatoj historiji naše zemlje Bosne.