Od Bosne do Breivika: 25 godina nakon Srebrenice

Od Bosne do Breivika: 25 godina nakon Srebrenice počinitelji Genocida ga slave i veličaju. Njihova tvrdnja da su “spasili” kršćanski Zapad učinila ih je uzorima bijelih nacionalističkih terorista svuda

Bosanskohercegovački istraživač Hikmet Karčić za prestižni Haaretz je objavio tekst o negiranju Genocida i činjenici kako je to inspiracija bijelim supremacističkim teroristima širom svijeta. U odlično intoniranom tekstu autor jasno i precizno izvodi liniju Genocid u Srebrenici odnosno BiH - negiranje i trijumfalizam - bijeli supremacionistički terorizam.

Karčićev tekst počinje pričom o preseljenju na ahiret Hatidže Mehmedović za koju je, dok je oplakivao cijeli svijet, Vjerica Radeta, zamjenica predsjednika Skupštine Srbije i visoki član ultranacionalističke Srpske radikalne stranke, spomenula u Tweetu koji je zgrozio javnost: “Čitam umrla Hatidža Mehmedović iz udruženja biznismenki Srebrenice. Ko li će je sahraniti. Muž ili sinovi?!”.

Dalje u tekstu Karčić objašnjava zašto ovakve reakcije ne iznenađuju.

“Mediji u Srbiji već dugi niz godina forsiraju narativ o tome kako je Srebrenički genocid 1995. međunarodna zavjera s ciljem klevetanja Srba. Uživali su u stalnoj mjeri uspjeha.

Za vrijeme i neposredno nakon rata, establišment Srbije je negirao da je počinjen Genocid nad muslimanima Bosne i Hercegovine i da su bosanski Srbi bili počinitelji u tom Genocidu ili bilo kojem drugom masovnom zločinu počinjenom između 1992. i 1995. Dok su dobro skrivene masovne grobnice već bile prekopane, a tijela žrtava premještena u više sekundarnih i tercijarnih grobnica - mediji, akademska zajednica i Crkva negirali su zločine i nastavili podržavati i braniti Miloševićev režim.

S vremenom je propagandna mašinerija postala sofisticiranija i organiziranija. Gradila se na predratnoj propagandi koja je običnim Srbima odašiljala poruku o tome kako se Osmansko carstvo vraća da bi uspostavilo 'zelenu [muslimansku] transverzalu' preko Balkana te kako je Bosna i Hercegovina bila leglo krvožednih ekstremista. Sada su stručnjaci za terorizam i 'analitičari' iz Srbije naslonjeni na tu propagandu tvrdili da su žrtve Srebrenice ustvari 'džihadisti'.

Optuživanje Bošnjaka je evoluiralo tijekom godina. Kad je Milošević započeo svoju nacionalističku kampanju, Albanci i Bošnjaci su nazivani 'iredentisti' i 'kontrarevolucionari'. Padom komunizma, ta je terminologija postala suvišna pa su se upotrebljavali izrazi 'fundamentalisti' i 'ustaše'. To se pokazalo savršenom kombinacijom.

Srpski je establišment manipulirao poviješću genocida nad Srbima, Židovima i Romima u Drugom svjetskom ratu kako bi izazvao strah od njegova ponavljanja. Kako je komunizam propao, a prvi demokratski izbori u zemlji održani 1990. godine, Bošnjaci su prvi put mogli javno izraziti svoj nacionalni i vjerski identitet.

Ovaj nacionalni i vjerski preporod te pripadajuća izgradnja nacije – uobičajena pojava u ostatku postsocijalističkog svijeta – srpski su nacionalisti tada zloupotrijebili kako bi Bošnjake prikazali kao vjerske fundamentaliste. Da su upute za upotrebu ove terminologije došle od srpske elite bilo je jasno kada su srpski čelnici nižeg ranga nespretno upotrebljavali tu riječ.

U aprilu 1992. godine Željko Ražnatović Arkan, plaćenik jugoslavenske državne policije i navijački huligan, ušao je u Bijeljinu gradić na granici Bosne i Srbije, a pratila ga je srpska TV ekipa. Nakon što je 'očistio' mjesto od muslimanskih stanovnika (uz gubitak više života), trijumfalno je izjavio da su fundamentalisti uništeni. Međutim, toliko je teško izgovarao riječ fundamentalizam da su mu novinari morali pomoći.

Ovaj savršeni koncept demonizacije Bošnjaka kao muslimanskih fundamentalista i/ ili ustaša iz nacističke prošlosti je izblijedio ubrzo nakon što su bosanska vojska i hrvatske snage ušle u sukob između 1993. i 1994. Srpska propaganda je ponovo prešla na korištenje izraza muslimanski fundamentalisti.

Od završetka rata, Bosna i Hercegovina i njeno bošnjačko muslimansko stanovništvo dosljedno su oslikavani kao baza ekstremista, potpomognuti izmišljenim vezama između bosanskih džihadista i gotovo svakog nedavnog terorističkog napada vezanog za islamiste.”

Karčić u daljem dijelu teksta skreće pažnju na to da su Bošnjaci su optuženi da su željeli stvoriti džamahiriju u Bosni, slično Gadafijevoj Libiji, što nije imalo smisla, s obzirom na to da je džamahirija muslimanska socijalistička republika, a ne vjerska država, a sam Gadafi, baš kao i Sadam Husein i mnogi drugi arapski diktatori, bio je zagovornik Miloševićevog režima.

No podrška različitih arapskih režima Miloševiću je ukorijenjena u zajedničkom članstvu u Pokretu nesvrstanih koji je u vrijeme Hladnog rata vodila Jugoslavija.

Politike poricanja su, prema autoru, s vremenom postale fleksibilne i prijemčive.

"Srpska revizionistička mašinerija jasno koristi narativ koji se najbolje uklapa te igrajući na kartu strahova Zapada, taj narativ koristi za delegitimiziranje Genocida. Poricanje ne vode marginalni internetski trolovi, već visoko pozicionirani i obrazovani pojedinci, dio mreže vlasti, akademske zajednice, medija i crkvenih agenata. Negirajući genocid stvorili su novi kontranarativ: 'Ono što se dogodilo' između 1992. i 95. bila je legitimna borba protiv džihadista.

Narativ o Bosni i Hercegovini kao nestabilnoj zemlji kojoj prijete džihadisti prvi se put pojavio tijekom rata devedesetih godina prošlog vijeka, ali sada ih je šire kooptirala krajnja desnica i čak je ušla u evropski mainstream. Ovaj se narativ koristi i u hrvatskim krugovima.

Posljednjih godina podrška vođama bosanskih Srba i optuženim ratnim zločincima Karadžiću i Miloševiću polako ulazi u zapadne intelektualne krugove.

2019. godine postalo je očito koliko su retoriku koju su koristili Karadžić i Milošević usvojile ugledne zapadne institucije i pojedinci. Peter Handke (koji negira genocid u Srebrenici i koji je recitirao hvalospjev na Miloševićevoj sahrani) dobio je Nobelovu nagradu za književnost, a Jessica Stern (koja je intervjuirala Karadžića u zatvoru zbog Genocida) objavila je knjigu pod nazivom 'Moj ratni zločinac' u kojoj je ga je nazvala 'bajronskom' figurom.

Netrpeljivost prema muslimanima pomiješana s negiranjem genocida vrlo je uspješna. Kao i velika doza antisemitizma. Kao što je otkrio novinar Peter Maass, nekolicina porotnika Nobelovog odbora koji su dodijelili Handkeu njegovu nagradu uvelike su se oslanjali na teorije zavjere za svoje odluke i obranu Handkea.

Glavna teorija zavjere bila je da su Bošnjaci angažirali PR tvrtku kako bi stekli podršku glavnih židovskih organizacija da bi ocrnili Srbe i prikazali ih u negativnom svjetlu.

Tako je ubojstvo bošnjačkih civila i njihovo bacanje u skrivene masovne grobnice postalo opravdana borba protiv terorizma. Silovanje i seksualno zlostavljanje vjerojatno se smatraju vrijednim truda protiv ekstremizma.

Stalni razgovori o genocidu iritiraju počinitelje. Visoki visoki dužnosnik bosanskih Srba Rajko Vasić je 2018. godine na svom Twitter nalogu objavio: 'Nešto mislim, ako toliko volite taj genocid nad vama, sačekajte sljedeću priliku'.

Tako smo došli do neobičnog vremena (da posudimo Weisbandovu frazeologiju) 'macabresque': genocid u Srebrenici se sistemski negira, još se slavi, a počinitelji Genocida prijete da će ga ponoviti. Ovo je prepoznao i konceptualizirao australsko-bosanski znanstvenik Hariz Halilovich, koji je skovao izraz 'trijumfalizam' kako bi ga opisao, sugerirajući da se doda kao 11. faza '10 faza genocida' Gregory Stantona.

Faza trijumfalizma bosanskog genocida vidljiva je u cijeloj regiji: slavljenje osuđenih ratnih zločinaca, spomenici sagrađeni palim srpskim vojnicima na područjima gdje su počinjena masovna zvjerstva nad bošnjačkim muslimanima, imenovanje javnih prostora po osuđenim ratnim zločincima. Lista se nastavlja...

Međunarodni vrhunac ovog glorificiranja genocida (do sada) bio je stravični masakr u Christchurchu 2019. godine. Dok se napadač vozio u džamiju Al Noor, slušao je srpsko-nacionalističku pjesmu iz vremena rata, 'Karadžiću, vodi svoje Srbe'.

Bila je to pjesma koja se koristila tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu u svrhu podizanja morala srpskih vojnika dok su targetirali muslimanske civile. Sada se koristila za podizanje morala krajnjem desničarskom masovnom ubojici. U stvari, postala je himna krajnje desnice svijeta, pod novim nazivom: 'Ukloni kebabe' - 'kebab' što znači muslimani.

Manifest ubice iz Christchurcha imao je sličnosti s ranijim krajnje desnim teroristom Andersom Breivikom, koji je ubio 77 civila u Norveškoj 2011. Obojica su srpske ratne zločince i nacionaliste naveli kao svoju inspiraciju, a rat u Bosni smatrali su borbom za spas Europe od invazije islama.

Potresno, Genocid koji je počinjen u Bosni i Hercegovini danas služi kao uzor krajnjim desničarskim ekstremistima širom svijeta. Naracija o bošnjačkim muslimanima kao fundamentalistima koji zaslužuju uništenje kako bi Zapad bio spašen, transformirala se u zajednički globalni zov. Samo sada, svi mi, 'kebabi', smo legitimne mete.