Nisu samo Bijonse i Lizzo – kultura je puna bolnog ableizma koji se prečesto ignoriše

Bilo je iscrpljujuće ljeto za ljude sa invaliditetom. Čini se da svaki dan postoji vijest. Uvreda Lizzo ableista, praćena vređanjem Beyonceableista – potpuno ista – samo nekoliko sedmica kasnije. Manekenka čija je protetska noga ispravljena iz slavljeničke reklame "telesa na plaži". Okrutno maltretiranje gluhe takmičarke 'Ostrva ljubavi' Tashe Ghouri, kako na društvenim mrežama tako i u vili.

Neki od nedostataka su bili suptilniji, utkani u tkanje posla koji ih okružuje tako neprimjetno da bi mi ih sposobni ljudi mogli, a vjerovatno će i hoće, objasniti kao da su sasvim u redu, piše The Guardian.

Ali bilo je razočaravajuće vidjeti posljednju epizodu Derry Girls - koju recenzenti hvale kao "trijumf" - koristeći člana s invaliditetom kao skraćenicu za zabavu koja nije tako kul kao što se isprva činilo. Oskarom nagrađen film Coda, iako dobronamjeran, usredsređuje se na borbu sposobne osobe koja prevazilazi veliku prepreku da ima porodicu sa invaliditetom.

U svojoj srednjovjekovnoj basni Lapvona, Ottessa Moshfegh, obično nevjerovatna i neustrašiva spisateljica, koristi nedostatke svojih likova - njihovu "šaku s kandžama", "nepristojnu disproporciju", "deformaciju" - kao način izazivanja jezivosti i nelagode. Sposobni pisci koji se lijeno okreću invaliditetu zbog horora je stara književna tradicija, ali možda bi trebalo da idemo dalje.

Naravno, niko od ljudi koji su bili uključeni u ove nesretne sukobe nikada ne bi priznao ni najmanji trag sposobnog. Svi bi oni, gotovo sigurno, tvrdili da nemaju sposobnu kost u svom tijelu; prečesto izvinjenja imaju oblik „izvini ako si uvrijeđen“. Lizzo i Beyoncé su poslušali kritike i promijenili svoje tekstove, a nadamo se da će naučiti iz svojih iskustava.

Ali bez obzira da li je ozljeda bila namjerna ili ne, i dalje je bolno kada ste na strani uvrijeđenih. Ono što je posebno teško shvatiti je nedostatak nadzora na svim nivoima industrije zabave: urednici, producenti, izdavači i recenzenti lako su mahali kroz sve to dok su umjetnike veličali pohvalama.

Ne bi trebalo da aktivisti sa invaliditetom to svaki put ističu. Kao što je Audre Lorde napisala 1984. godine, još uvijek je “odgovornost potlačenih da podučavaju tlačitelje njihovim greškama... postoji stalan odliv energije koji bi se mogao bolje iskoristiti”. Predugo smo puštali ove stvari da klize.

Kao oblik samoodržanja istrenirali smo se da se smijemo neprimjerenim ili nepromišljenim komentarima, da ih vidimo kao „samo šalu“. Čak i ako se iznutra osjećate kao da vas užasna težina gura, isticanje da vam nešto uzrokuje bol može se osjećati kao da pokvarite zabavu svima drugima, kao da ste pretjerano osjetljivi i pronalazite uvredu tamo gdje je nije bilo.

Ali dosta je. Potrebni su nam saveznici da nam je zaista stalo, da promijenimo njihovo razmišljanje i pokušamo da vidimo stvari onako kako bismo mogli. Potrebni su nam da promijene način na koji stvari stoje iznutra – da prestanu da se netolerancija uopće uvlači u njihov posao, a ne da mijenjaju stvari retroaktivno, prekasno. Ukratko, ono što nam je potrebno je empatija – ne sažaljenje ili stavljanje na pijedestal, već da nas doživljavaju kao potpuno zaokružena ljudska bića s osjećajima koji se mogu povrijediti.

U protekloj godini došlo je do pozitivnih pomaka u prikazima invaliditeta: pobeda Rose Ayling-Ellis Strictly Come Dancing, istinski dirljiv trenutak; drama BBC Two Onda je Barbara upoznala Alana, koja je ispričala dirljivu priču o grupi aktivista sa invaliditetom; Artur Hjuz, koji ima radijalnu displaziju, postaje prvi glumac sa invaliditetom koji je tumačio Richarda III za RSC.

Ono što nam je više potrebno su slučajno onemogućeni odabiri glumačkih uloga, gdje glumčev invaliditet nije definišuća karakteristika lika, niti se uopće spominje – kao kod Daniela Monksa u nedavnoj produkciji Galeba Jamieja Lloyda. Umjesto još jedne plesne ili pozorišne grupe samo za osobe s invaliditetom, potrebna nam je integracija: na kraju krajeva, živimo u istom svijetu, a ne u dva odvojena.

Proteklih godina osjećalo se kao da je seizmički pomak konačno počeo po pitanju rase, spola, seksualnosti i veličine tijela. Ali prečesto se čini da je invaliditet ostavljen. Iznova i iznova, različitost se posmatra samo kroz sočivo rase ili pola; tjelesna pozitivnost prvenstveno je povezana s težinom.

Za razliku od Black Lives Matter ili marševa žena, masovni protesti za zajednicu invalida predstavljaju brojne logističke poteškoće, posebno s obzirom na to da je stopa COVID-a još uvijek tako visoka i da mnogi ranjivi ljudi štite, tako da se patnja ovih ljudi često čini nevidljivom.

S obzirom da je sve više ljudi pogođenih hroničnim bolestima i uzimajući produženo bolovanje nakon COVID-a, iznenađuje da diskurs nije više zahvatio. Ali ako vaš progresivni pogled na svijet ne uključuje invaliditet, to nije intersekcionalno. Sada kada su ljudi sa zakašnjenjem počeli da "rade" na rasizmu, možda bi želeli da dodaju i invaliditet na svoju listu.

Ableizam je sveprisutan, neraskidivo utkan u naše društvo i jezik: deformisan, izobličen, osakaćen, hendikepiran, hrom – to su objektivno negativni pojmovi koji dočaravaju nešto groteskno, što treba izbjeći po svaku cijenu.

Ableizam u popularnoj kulturi samo je vrh ledenog brijega: iz dana u dan, osobe s invaliditetom moraju se boriti s krizom troškova života, nedostatkom njegovatelja, diskriminacijom na poslu, neadekvatnom medicinskom njegom, kašnjenjem invalidnina, osjećajem da su zaostali od onih koji misle pandemija je gotova i još mnogo toga.

Potrebna nam je značajna promjena da započnemo borbu protiv hiljada godina predrasuda. To se neće dogoditi preko noći. Ali ako promjena ne počne sa malim stvarima, važnije stvari nikada neće uslijediti.