Neuslišena molitva za Arsena

Neuslišena molitva za Arsena 

Dragi Bože,

znaš da nisam nešto revnostan

u obraćanju tebi,

i sada te ovdje lagao i ne bih,

ali ako možeš, dozvoli

Arsenu da nas još jednom sve prevari,

i daj mu još

neki mjesec, godinu ili dan.  

Sa takvima svi smo bolji,

a i svijet je manje sam. 

Znam, on je bolestan i star

život njegov bješe već prekrasan dar,

napisao se i nasvirao

o moru, o bolesti, o kinu

i svi smo samo sjenke u đardinu

o svom Starom, i o Lošem vinu. 

Mjesec već ide na drugu stranu vale,

a on mjerka bokove i govori:

“Ma, svi smo mi budale.”

I svi ćemo, znam, tamo kod tebe gore,

bez Djevojke iz moga kraja, koja će uvijek

Odabrati gore.   

Svi ćemo jednom u Kuću pored mora,  

ali, eto, i to od njega znamo da

Takvim sjajem može sjati ono što je prošlost sad.

I to da čovjek, eto, može ne vjerovati u tebe, Bože, da

je dovoljno da ti barem malo vjeruješ u nekog od nas.

Kao što si vjerovao u njega, Arsena: 

Kako bi drukčije znao Ono sve što znaš o meni, kako se

igrao

Posljednji tango u Đevrskama. 

I razgovor, u malom snacku nekadašnjeg hotela

Beograd, iz kojeg ne pamtim baš ništa, osim onog

zaraznog Montenovog smijeha, i njegove upadice koja

je svako malo prekidala šegu: “Valja li ova?”

Nije slučajno da smo baš u toj kafani proveli mladost,

i nije važno jesu li mu knjige koje sam dao Matiji,

stigle u ruke, ali bih volio da njegovi prsti

okrenu pokoju stranicu.

On, mislim neće tražiti ništa, pa sam, eto 

preuzeo nezahvalnu dužnost da molim za njega

“Ti me razumiješ, činim protiv sebe sve što je u mojoj

moći”

da mu se ispuni želja, da dođe u Mostar i šeta se sa

Gabi, i da još negdje tu i tamo odsvira besramno

jeftinu gažu, u Malenim mjestima srca moga,

eto tako i ja, sa zebnjom, molim svemogućeg Boga, 

da ostavi to srce da još malo bije.

I tako završava paskvila ova, što, eto, ni

prava molitva nije,

ni pjesma, ni Moderato cantabile

ni requiem, ni in memoriam.

Nego, samo osjećam.

Čuj, neko za ime otrova moli!,

kao da čujem Veliki glas.

Ali, podari bože Arsenu, mjesec još koji

još koju godinu ili dan,

s takvima svi bijasmo bolji,

s takvima je svijet manje sam.     

(Ahmed Burić, 2015.)