Nenad Veličković: Praznik u Sarajevu
Radiosarajevo.ba
Nastavnik književnosti pred malim ekranom u drugim okolnostima ne bi vjerovao svojim ušima, ali na ovaj dan, za koji će drugi sportski komentator nekoliko minuta kasnije reći da je u Sarajevu ličio na praznik, sve je moguće. Pa i da krv bude plavo-žuta.
Piše: Nenad Veličković
Da je takvu rečenicu pročitao u učeničkoj zadaći, podvukao bi je crvenom olovkom (ili plavožutom!) i objasnio nesretnom djetetu da je to slaba stilska figura. Krv može biti plava, u prenesenom smislu, u izrazu koji upućuje na nečije aristokratsko porijeklo, dodao bi. I još bi mu dodao, nesretnom djetetu, da je u opštu upotrebu, ta metafora, plava krv - ušla iz španjolskog jezika, gdje su "čisti" španci imali svjetliju put od pridošlih Maora, pa su im se plave vene vidjele jasnije.
Ali danas je praznik, a praznikom nema škole! Danas je dan kad nastavnici šute, a sportski komentatori govore. Danas je dan kad je krv plavo-žuta. Ona je takva, jer je naša zastava plavo-žuta. Hrvatska je krv, po toj logici, crveno-bijela. Ali hrvatskom nastavniku književnosti to bi još nekako prošlo bez podvlačenja, jer krv ima crvena i bijela krvna zrnca.
Praznik je, zaboravlja se škola, i znanje o miješanju boja, o plavoj i žutoj koje zajedno daju zeleno. Možda je to komentator htio reći, da nam je krv zelena?
Kao marsovcima. Jer se cijeli dan ponašamo kao da nismo sa ove planete - kitimo aute zastavicama, trubimo i turiramo, vozimo se klijajući na sve strane iz automobila kao klice iz omekšalih krompira, hodamo umotani u zastave, govorimo glasno i sa sjajem u očima kao pijani ili napušeni, nosimo majice sa imenima fudbalera koji će nas odvesti u Afriku, ma na kojem kontinentu ona bila.
Afrika nam je danas puno bliža od Evrope. Ako njih dvadesetak tamo ode da šuta crno-bijelu loptu po plavo-žutoj travi, lakše ćemo nas četiri miliona podnijeti činjenicu da jedino našoj od svih bivših jugoslovenskih država neće biti ukinute šengenske vize. Nema veze što smo diskvalifikovani u životu, samo da se kvalifikujemo u fudbalu. Šta će nam država dok imamo reprezentaciju. Tri su predsjednika, ali jedan je Ćiro. Lakše je čovjeku bez ustava kad se ogrne zavjesom. Nema novca u budžetima, ali ima patriotizma u srcima. Lijepo je zviždati na tekst tuđe himne, kad već ne znaš tekst vlastite.
Praznik je danas! Zašto bismo bili tužni što naša djeca ne mogu slobodno putovati po Evropi? Šta mogu vidjeti potucajući se po Berlinu, Londonu ili Rimu, a što ne mogu vidjeti stojeći ispred displeja na Bibi-centru. Zvijezda vodilja sa limenke Hainikena iste nam je boje i na Titovoj i na Rokinu. Plavo-žute. Poput krvi.
Oni kojima je krv ostala crvena ne slave danas. Oni su izgubili uprskos golu Katalinskog na majstorici sa Španijom u Frankfurtu 1974. Oni su naučili da fudbal ne spasava domovinu. Njih je vrijeme pregazilo. Oni su danas marsovci, sa svojim uspomenama na vrijeme radnih akcija, kada je iza omladinskih okupljanja ostajalo i drugih tragova osim tuposti i smeća. Kada su zvijezde još uvijek bile na nebu, a ne na displejima i konzervama. Kada se počasnim doktorom postajalo učenjem, a ne trčanjem. Oni danas više nemaju praznika, jer je prvi maj postao prvi april.
Njima je danas praznina.
Tekst je objavljen u časopisu Sic! br. " čiji pdf poklanjamo vjernim čitateljima RadioSarajeva. Ako želite čitati drugi broj Sic!-a kliknite ovdje
sic!/radiosarajevo.ba
Piše: Nenad Veličković
Da je takvu rečenicu pročitao u učeničkoj zadaći, podvukao bi je crvenom olovkom (ili plavožutom!) i objasnio nesretnom djetetu da je to slaba stilska figura. Krv može biti plava, u prenesenom smislu, u izrazu koji upućuje na nečije aristokratsko porijeklo, dodao bi. I još bi mu dodao, nesretnom djetetu, da je u opštu upotrebu, ta metafora, plava krv - ušla iz španjolskog jezika, gdje su "čisti" španci imali svjetliju put od pridošlih Maora, pa su im se plave vene vidjele jasnije.
Ali danas je praznik, a praznikom nema škole! Danas je dan kad nastavnici šute, a sportski komentatori govore. Danas je dan kad je krv plavo-žuta. Ona je takva, jer je naša zastava plavo-žuta. Hrvatska je krv, po toj logici, crveno-bijela. Ali hrvatskom nastavniku književnosti to bi još nekako prošlo bez podvlačenja, jer krv ima crvena i bijela krvna zrnca.
Praznik je, zaboravlja se škola, i znanje o miješanju boja, o plavoj i žutoj koje zajedno daju zeleno. Možda je to komentator htio reći, da nam je krv zelena?
Kao marsovcima. Jer se cijeli dan ponašamo kao da nismo sa ove planete - kitimo aute zastavicama, trubimo i turiramo, vozimo se klijajući na sve strane iz automobila kao klice iz omekšalih krompira, hodamo umotani u zastave, govorimo glasno i sa sjajem u očima kao pijani ili napušeni, nosimo majice sa imenima fudbalera koji će nas odvesti u Afriku, ma na kojem kontinentu ona bila.
Afrika nam je danas puno bliža od Evrope. Ako njih dvadesetak tamo ode da šuta crno-bijelu loptu po plavo-žutoj travi, lakše ćemo nas četiri miliona podnijeti činjenicu da jedino našoj od svih bivših jugoslovenskih država neće biti ukinute šengenske vize. Nema veze što smo diskvalifikovani u životu, samo da se kvalifikujemo u fudbalu. Šta će nam država dok imamo reprezentaciju. Tri su predsjednika, ali jedan je Ćiro. Lakše je čovjeku bez ustava kad se ogrne zavjesom. Nema novca u budžetima, ali ima patriotizma u srcima. Lijepo je zviždati na tekst tuđe himne, kad već ne znaš tekst vlastite.
Praznik je danas! Zašto bismo bili tužni što naša djeca ne mogu slobodno putovati po Evropi? Šta mogu vidjeti potucajući se po Berlinu, Londonu ili Rimu, a što ne mogu vidjeti stojeći ispred displeja na Bibi-centru. Zvijezda vodilja sa limenke Hainikena iste nam je boje i na Titovoj i na Rokinu. Plavo-žute. Poput krvi.
Oni kojima je krv ostala crvena ne slave danas. Oni su izgubili uprskos golu Katalinskog na majstorici sa Španijom u Frankfurtu 1974. Oni su naučili da fudbal ne spasava domovinu. Njih je vrijeme pregazilo. Oni su danas marsovci, sa svojim uspomenama na vrijeme radnih akcija, kada je iza omladinskih okupljanja ostajalo i drugih tragova osim tuposti i smeća. Kada su zvijezde još uvijek bile na nebu, a ne na displejima i konzervama. Kada se počasnim doktorom postajalo učenjem, a ne trčanjem. Oni danas više nemaju praznika, jer je prvi maj postao prvi april.
Njima je danas praznina.
Tekst je objavljen u časopisu Sic! br. " čiji pdf poklanjamo vjernim čitateljima RadioSarajeva. Ako želite čitati drugi broj Sic!-a kliknite ovdje
sic!/radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.