Moje putovanje s migrantima i izbjeglicama od Sarajeva do Banja Luke

Reporter uticajnog britanskog časopisa The Economist je u svojem članku ispričao iskustvo putovanja s migrantima i izbjeglicama od Sarajeva do Banja Luke. 

Ovaj sjajni tekst sa snažnom porukom Bosancima i Hercegovcima vam prenosimo u cijelosti.

Trg ispred sarajevske željezničke stanice se zove 'Trg žrtava genocida u Srebrenici'. U stanici se ponekad može čuti eho. Uglavnom je prazna poput neke katedrale. Kao središte bivše Jugoslavije, željeznička stanica u glavnom gradu Bosne i Hercegovine je bila puno življa. Sada samo 11 vozova dnevno odlazi i dolazi na stanicu.

Da bi razumjeli koliko je stvarnost tužna, dovoljno je da je poredite s glavnim željezničkim kolodvorom u prijestolnici susjedne Hrvatske čiji je broj stanovnika veći za 40 posto u odnosu na Sarajevo. Zagrebačka stanica ima 16 puta veći željeznički promet, ne ubrajajući saobraćaj koji se odvija u predgrađu.

U prošlosti ste vozom iz Sarajeva mogli doći do mnogih europskih gradova. Zbog finansijskih problema, sada su bosanskohercegovačke željeznice odsječene od ostatka svijeta. Sada teško možete doći i do Hrvatske, a kamoli dalje.

Na sarajevsku stanicu sam došao s namjerom da vozom dođem u Banja Luku koja je središte bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Vlast ovog entiteta poriče da se u Srebrenici desio genocid. U tom gradu je vojska bosanskih Srba 1995. ubila više od osam hiljada Bošnjaka, uglavnom dječaka i odraslih muškaraca. Desilo se to u završnici rata.

Većina Bosanaca i Hercegovaca je izgubila naviku da putuje vozom. Većina mi je prijatelja rekla da sam lud što želim putovati vozom. Putovanje će ti biti užasno, a toaleti u vozovima su gadni - kazali su mi. Ali, nisu znali da prugama saobraćaju vozovi koje možete vidjeti bilo gdje u Europi. Vozovi su kupljeni u Španiji 2010. godine i nisu bili upotrebljavani do 2016. godine - tek kada je infrastruktura malo prilagođena za ove vozove.

Prva pruga prema Banja Luci, koja je tranzitni grad prema Hrvatskoj je položena u vrijeme Osmanlija 1872. godine. Potom je vladalo Austro-Ugarsko carstvo, da bi kasnije bila formirana Jugoslavija. Pruga od glavnog grada Bosne i Hercegovine do Banja Luke je u potpunosti izgrađena ranih 50-ih godina prošlog vijeka naporom ratnih zarobljenika, komunističkih omladinskih brigada i stranaca. Tokom posljednjeg rata u ovoj zemlji, vozovi skoro i da nisu saobraćali.

Kada je konačno došao voz u Sarajevo, otvorila su se vrata i kondukter je rekao: Idite u onom pravcu. Pitao sam ga: U kojem pravcu da idem? Odgovorio je da idemo u pravcu kojim se kreću migranti dodavši da je na meni da odlučim da li zaista želim da sjedim pored njih. Većina migranata ide vozom prema Bihaću u želji da pređu granicu s Hrvatskom i dođu do nekih zapadnoeuropskih zemalja. Nisam želio da pišem o njima, ali sam uživao putujući s njima.

Nasuprot mene je sjedila 26-godišnja Morsal. Putovala je s dvogodišnjom kćerkom koju je rodila u izbjegličkom kampu u Srbiji. Kazala mi je da je bila policajka u Afganistanu. Pokazala mi je neke od svojih fotografija. Vrlo brzo sam shvatio zašto se iselila iz svoje zemlje. Morsal je dobila poziv od muškarca upozorivši je da mora napustiti policiju. Sedmicu poslije, četiri muškarca su ušli u njen dom i ubili su njenu 16-godišnju sestru misleći da je to Morsal. Odmah se odlučila da napusti Afganistan. Avionom je došla u Pakistan, zatim u Iran, Tursku, Bugarsku, Srbiju i u konačnici je došla u Bosnu i Hercegovinu.

Pored mene je bio Asal sa vojim roditeljima i mlađim bratom. Oni su Iranci kurdskog porijekla. Asalov otac je 15 godina podržavao kurdsku političku stranku koja je djelovala u ilegali. Za to su saznali iranski obavještajci. Dva člana stranke su ubijena. Porodica je zato odlučila napustiti državu.

Za Irance je u oktobru prošle godine okončan period u kojem su mogli bez vize boraviti u Srbiji. Asal mi je rekao da su u ovu zemlju došli zahvaljujući mafiji. On ima 11 godina i fanstastično govori engleski.

Ne sumnjam da će Asal i Morsal doprinijeti boljitku bilo koje zemlje u koju dođu. Ali, to se ne bih usudio reći i za grupu muškaraca iz Alžira. Jedan od njih mi je rekao da mu otac živi u Francuskoj, ali da tamo ne može doći jer nema vizu. Između ostalog, priznao je da u Alžiru bio pritvaran četiri puta zbog tučnjave i nekih drugih stvari.

Kada smo konačno došli u Banja Luku, vrata voza su se otvorila. Tri migranta su pokušala izaći iz voza, ali ih je u tome spriječio policajac. Uzviknuo je: Gdje mislite da ste krenuli? Ovdje muslimanskim migrantima nije dozvoljeno da borave.

Pitao sam željezničare zašto u vozu razdvajaju migrante od putnika koji su uglavnom Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Odgovorili su mi: Zato što se žale na neugodan miris.

U trenutku sam se sjetio velikog broja izbjeglica tokom rata na području bivše Jugoslavije - Bošnjaka koji su izbjegli u Hrvatsku, Srba koji su napustili Hrvatsku na traktorima i Hrvata koji su željeli da budu što dalje od teritorija koji pod kontrolom Srba. Imao sam želju da ih pitam: Da li ste zaboravili da se to nije desilo tako davno?

Mnogi aktivisti u Bosni i Hercegovini pomažu izbjeglicama. Ali isto tako, mnogi Bosanci i Hercegovci bez obzira na etničko porijeklo kao da su izgubili osjećaj empatije iako je rat završio prije četvrt vijeka, zaključio je reporter The Economista.