Le Monde: Sarajevo 20 godina poslije

Uz dozvolu autora, objavljujemo dijelove teksta 'Sarajevo: Oružje je utihnulo, ali podjele ostaju', objavljenog 25. marta 2012 u francuskom listu 'Le Monde', povodom 20 godina početka opsade Sarajeva. 

Piše: Remy Ourdan, ratni reporter Le Monde.
Fotografije: Enrico Dagnino
Prijevod: Almira Drino za radiosarajevo.ba

Kao i svakog proljeća, Sarajevo se otvara poput cvijeta dok ne esplodira. Eksplodira u mješavini životnosti i nehaja. Nakon zime u kojoj je olimpijski grad tamnovao pod apsolutno rekordnim snijegom kakav se ne pamti otkad postoje meteorološka mjerenja, sunce je stiglo prenaglo, pet dana prije početka proljeća.

Kafići, glavna sarajevska aktivnost u svako godišnje doba, izbacili su bašte. Žene blistaju, takmičući se smjelom odjećom. Od jutra do kasne večeri, ljudi lagano šetaju, nastojeći zaboraviti brige bolnog poslijeratnog razdoblja.

Prije dvadeset godina, grad je eksplodirao, u pravom smislu te riječi. Srpski snajperisti Radovana Karadžića otvorili su vatru 5. aprila 1992. godine na Sarajlije koji su protestovali noseći jugoslovenske zastave i slike s Titovim likom vjerujući još uvijek da će se nacionalizmi, srpski i ostali, zaustaviti na vratima multietničkog, tolerantnog Sarajeva. Rat će zvanično početi 6. aprila, a opsada Sarajeva 2. maja kada su artiljerci Ratka Mladića (tada komandanta srpske vojske u Bosni) granatirali željezničke i tramvajske linije i kada su srpski pješadinci opkolili grad.  

Rat je potrajao tri i po godine i odnio je više od 100.000 mrtvih. Opsada Sarajeva, najduža u historiji, potrajat će 1.395 dana. U glavnom bosanskom gradu poginula je 11.541 osoba.

Od kraja rata, Sarajevo previja svoje rane. To nije nimalo lako u zemlji paraliziranoj mirovnim sporazumom, potpisanim 1995. godine u Daytonu (Ohio) i Ustavom koji je ozvaničio etničku podjelu. Nije lako u zemlji koja trpi ekonomsku krizu žešću nego drugdje u Evropi i gdje je čovjek najčešće bez posla, bilo da se radi o ratnom veteranu od 45 godina ili o dvadesetpetogodišnjaku koji je tek završio fakultet.

U kafiću gdje se svakog jutra nalazi s prijateljima, Predrag Peđa Kojović pokušava, bez previše iluzija, osmisliti Bosnu sutrašnjice. Tokom rata kamerman Visnewsa, izbjeglica trinaest godina u SAD-u, sada povratnik i autor zapažene prve zbirke ratnih novela (Borninthesarajevo), ušao je u politiku.

Sa svojim prijateljima, sineastom Danisom Tanovićem, dobitnikom Oskara za Ničiju zemlju, pozorišnim režiserom Dinom Mustafićem i drugima, stvorio je Našu stranku, multietnički i liberalni pokret s još uvijek neznatnim biračkim tijelom. Peđa je jedini iz te stranke izabran u Parlament Federacije te se Stranka, osim tim mjestom, morala zadovoljiti izabranim dužnosnicima u kantonalnom Parlamentu i u općinama sarajevske aglomeracije.

„Čini mi se kao da se probijam kroz planinu pokrivenu snijegom i kad pomislim da sam konačno stigao na vrh, otkrijem da iza uvijek ima još jedna planina...“, kaže on o svom novom političkom životu. „Moj prvi utisak o parlamentarcima i političarima ove zemlje je da su potpuno isključeni iz života ljudi.“

Bosna i Hercegovina je i dalje podijeljena prema odredbama Daytonskog mirovnog sporazuma, na dva zvanična entiteta, hrvatsko-muslimansku Federaciju i Republiku Srpsku, ali u stvari se radi o tri teritorije jer se hrvatski separatisti, isto kao ni srpski, ne žele približiti centralnoj bosanskoj vlasti u Sarajevu i napustiti teritorije stečene oružjem.

I tako Bosna plovi, i dalje podijeljena između tri nacionalistička pokreta, srpskog, hrvatskog i bošnjačkog, koji koriste iste etničko-religijske argumente kao i tokom rata i ljubomorno paze na svoje ekonomske interese.

Relativna dominacija Socijaldemokratske partije (SDP), građanske i multietničke, na parlamentarnim izborima u oktobru 2010, nije okončala ove podjele. Bilo je potrebno više od godinu dana da se oformi koaliciona vlada. A u Republici Srpskoj, nacionalisti i dalje dominiraju političkim pejzažem i, uz podršku susjedne Srbije, često prijete da će organizirati referendum o nezavisnosti teritorija.

Vještina s riječima i činjenica da je godinama mogao posmatrati američki politički život, dali su Peđi Kojoviću želju za pisanjem govora. U Parlamentu je odmah napao ono što čini samu srž Ustava Bosne i Hercegovine, tačnije činjenicu da postoje tri konstitutivna naroda – Bošnjaci muslimani, Srbi i Hrvati – na štetu građana, što ima za posljedicu da Jevrej, Rom ili dijete iz miješanog braka, Bošnjaka muslimana i Srbâ, Srbâ i Hrvata, itd., ne može biti izabran. Ovo načelo tri konstitutivna naroda je kičmeni stub Daytona uz tadašnju podršku međunarodne zajednice, ali ga je od tada žestoko osudio Evropski sud u Strazburu.

Peđa Kojović, čiji je otac Srbin, a majka dijelom Hrvatica, dijelom muslimanka, oduvijek se izjašnjavao kao „ostali“, to jest neko ko ne izražava pripadnost nekoj etničkoj zajednici prilikom proteklih popisa stanovništva kao i mnogi Jugosloveni. „Četrdeset pet godina sam bio „ostali“, ali sam se na savjet stranke i prijatelja, morao izjasniti kao „Srbin“, kako bih mogao pristupiti federalnom Parlamentu. Isto tako se Danis Tanović, koji se oduvijek osjećao kao „ostali“, izjasnio kao „Bošnjak musliman“. Igramo po njihovim pravilima s ciljem da ih ukinemo.“

„Kada sam održao govor da kažem mojim kolegama u kojoj mjeri oni otjelovljuju najapsurdnije vrijeme bosanske politike i da će ih se buduće generacije sjećati kao onih koji su odbili građanima Bosne i Hercegovine pravo da budu jednaki, vidio sam kako im se lica mijenjaju“, sjeća se Peđa Kojović. „Mnogi su mi prišli nakon sjednice da mi kažu da sam u pravu. Ali oni imaju upute kako da glasaju, interese koje trebaju braniti.“

U kafeu u kojem se svako jutro nalazi s prijateljima Danisom, Bojanom, Denisom ili Senadom, Peđa Kojović nastoji crpiti snagu potrebnu za politički život. „Kada sam se vratio iz Vašingtona, bio sam ljut zbog toliko apatije i cinizma i ljut na moje sugrađane koji su glasali za nacionaliste. Rat se nastavlja, samo drugim sredstvima. A onda sam se promijenio. I da nisam ušao u politiku, svakako ne bih mogao gledati ovu situaciju a da ništa ne uradim. To bi bilo nemoralno.“

Danas prolaznici ponekad zaustavljaju Peđu Kojovića da mu čestitaju na govorima koje su čuli na televiziji i na njegovom u isti mah i moralnom i pragmatičnom stavu. Ponekad je teško biti ozbiljno shvaćen u Bosni kad imaš 45 godina, poludugu kosu, strast prema književnosti i fitnessu, a po čitav dan tabiriš  zakone i očajavaš jer oni zadržavaju status quo, ne mijenjajući ni u čemu život ljudi.

„Od kraja rata gledam politički život ove zemlje“, izjavljuje Nihad Kreševljaković, direktor pozorišta SARTR i interdisciplinarnog programa nazvanog „Modul memorije“, koji svake godine organizira najzanimljivije događaje o sjećanju na rat, i sin gradonačelnika Sarajeva iz vremena opsade. „Prije sam se pitao koliko bi trebalo decenija ili generacija da se nešto promijeni u ovoj zemlji. Sada znam: ova će zemlja biti spašena kada budemo imali 150 Peđa Kojovića u Parlamentu.“

S druge strane ulice u kojoj Peđa Kojović pije svoju jutarnju kafu, umjetnica Šejla Kamerić je u svom ateljeu, između dva putovanja. S 36 godina, odiše izuzetnom energijom, nesumnjivo vezanom za činjenicu da je kao vrlo mlada stekla priznanje u svijetu moderne umjetnosti.

„Ljudi se pokunje, pokušavaju preživjeti i više nemaju nade. Ne vidim odakle bi promjena mogla doći“, zaključuje Šejla Kamerić. „Onda treba naći vlastiti, individualni put.“ Umjetnica, koja već deceniju izlaže u inostranstvu i prodaje svoja djela muzejima i kolekcionarima, pokušava preokrenuti iskustvo opsade u pozitivnu snagu.

„Najdragocjenije u životu je iskustvo i znanje“, tvrdi. „Ratna generacija to ima. One četiri godine su nas naučile mnogim stvarima. Preživjeli smo. Oni najstariji koji su dobro poznavali Jugoslaviju, često imaju problema s prilagođavanjem, najmlađi su nažalost odrasli nakon rata u totalno izobličenom okruženju, bez ikakvog poređenja s nekim mogućim boljim svijetom, dok se mi, ratna generacija, znamo prilagoditi.“

Rat se snažno osjeća u stvaralaštvu Šejle Kamerić. „Rat me određuje“, kaže. „Prije nekoliko godina, odbila sam tu oznaku rata, iz bojazni da me ne smatraju žrtvom, a u želji da, prije svega, budem prihvaćena kao dobra umjetnica. A onda je došao za mene ključni trenutak u kojem sam radila na djetinjstvu i ljubavi i publika je u tome ponovo vidjela rat. Onda sam sama sebi rekla da se ne treba zavaravati ko sam ja: ja sam bosanska djevojka iz rata... To više nije problem, to je ono što jesam. Rat je tako nezaboravno iskustvo da bi bilo uzaludno i lažno pokušavati ga zaboraviti. A to je takođe i moja odgovornost kao umjetnika da radim tako da ga ni drugi ne zaborave.“

Danas Šejla Kamerić, mlada majka, izgleda sretna. Sprema se na avion zbog odlaska na izložbu u inostranstvu. Popravlja šminku, uzima torbu i zatvara vrata stana.

U svom birou na Ciglanama, arhitekt Sead Gološ, koji je radio na obnovi jednog dijela grada nakon rata, vraća se s putovanja iz inostranstva. Ambiciozan je, ali ga je kriza u Sarajevu zakočila pa je otvorio ispostavu u Abu Dabiju gdje istražuje tržište Arapsko-persijskog zaljeva.

Poslijeratni period je donio mnogo toga ovom drugom djetetu opsade. Sagradio je trgovačke centre, obnovio hotel Evropu, „projektovao 400.000 m2, od toga sagradio 240.000“. Sa zadovoljstvom zaključuje da se „od kraja rata u rekonstrukciju Sarajeva ulagalo 500 miliona eura godišnje“, ali mu je žao zbog odsustva javnog ulaganja. „Nikad nisam dobio narudžbu od države. Činjenica da sam ograničen na privatne investicije, dovodi me do projektovanja kafića ili trgovačkih centara ali nikad muzeja, nikad univerziteta...“

On takođe osuđuje atmosferu apatije i pravi svoj vlastiti put. „Ljudi i dalje vjeruju da će se stvari posložiti same od sebe, da će neko doći da nam pomogne. Ova zemlja je prekrasna, ali niko se njome ne bavi kao što se ni sobom ne bavi, zbog ovog zakovanog političkog sistema.“

Daleko, veoma daleko od ovih Bosanaca okrenutih budućnosti, na drugom kraju grada, iza aerodroma, u predgrađu Donji Kotorac, Edis Kolar je okrenut prošlosti. Što, uostalom, ni najmanje ne remeti njegovu energičnost. Edis Kolar je čuvar Muzeja tunela.

Dva mjeseca nakon početka opsade Sarajeva, srpska vojska je morala predati UN-u kontrolu nad gradskim aerodromom pod uslovom da ne dopuste da opkoljene Sarajlije pobjegnu. Dogovor je ispregovarao François Mitterand: u zamjenu za pravo na spuštanje aviona s humanitarnom pomoći, UN i, u ovom slučaju, francuska vojska pod „plavim kacigama“ takođe su morali paziti da obruč bude hermetički zatvoren. Francuski vojnici su hvatali one koji bi pokušali pretrčati aerodrom. Noću su reflektorima osvjetljavali bjegunce i tako ponekad pomagali srpskim snajperistima da ih ubiju. Mračna stranica za Francusku i njenu vojsku, prije nego što je, 1995. godine, predsjednik Chirac dao znak za međunarodnu intervenciju koja je provedena kroz zračne napade NATO-a na položaje srpske vojske.

S druge strane aerodroma, izvan obruča, nalazi se Donji Kotorac, pa Butmir, pa planina Igman i otvaranje prema srednjoj Bosni. Bosanska vojska je prokopala tunel, usko crijevo koje je otvoreno u julu 1993., nakon 15 mjeseci totalne opsade, koji je omogućio da u grad uđe nešto oružja i municije, malo hrane i da kroz njega izađe nekolicina ranjenih i povlaštenih.

Izlaz iz tunela je bio u Kolarevom dvorištu. Podrum im je bio skladište municije.  Tokom rata, na hiljade vojnika je prošlo kroz njihovu kuću. Kada je došao mir, Edis Kolar i njegov otac, Bajro, započeli su izgradnju malog muzeja.

„Naše vlasti nisu uradile bogznašta da bi sačuvali sjećanje...“, zaključuje Edis Kolar, u vrijeme sukoba mladi vojnik, koji sada priča rijetkim zaprepaštenim turistima najdramatičnije trenutke opsade. „Pa ipak, ovaj je tunel spasio Sarajevo. To je važno.“

Nastavlja: „Tek ove godine došao je jedan ministar da mi predloži da se od Muzeja tunela napravi javna institucija i da mi da platu. 37 mi je godina, imam dvoje djece, želim mirno živjeti. Znam da će imenovati direktora i druge uposlenike, a ja nemam diplome koje su potrebne da bih imao važnu ulogu u budućem muzeju, ali uvijek ću imati zadovoljstvo što sam ga sâm sagradio. Trebalo mi je petnaest godina."

U Sarajevu se upravo rađaju drugi projekti vezani za sjećanje na rat. Četiri udruženja, od kojih Modul memorije i upečatljiva FAMA koja od kraja rata prikuplja priče preživjelih, objavila je veliku enciklopediju kao i video svjedočenja, započeli su s Muzejom opsade koji bi,  ako se nađu finansijska sredstva, trebao ugledati svjetlo dana u naselju Marijin Dvor, u dijelu centra grada koji je najbliži nekadašnjoj liniji fronta.

Ali dok se na to čeka, u posljednjih par mjeseci, drugi sarajevski muzeji i javne galerije zatvorile su vrata. Političke blokade i ekonomska kriza paraliziraju svaku aktivnost centralne države, ostavljajući slobodan prostor nacionalistima koji vladaju u Republici Srpskoj ili kantonima u hrvatsko-muslimanskoj Federaciji.

U vrlo depresivnoj atmosferi, uprkos energičnosti nekih, grad se sprema da obilježi 6. april i dvadesetu godišnjicu od početka rata. Za mnoge, on nije nikad istinski ni završio jer su oružja utihnula, a podjele preživjele. A put prema Evropi je još uvijek dug, načičkan zasjedama, a prva od njih je taj Daytonski sporazum koji daje ritam političkom životu i paralizira zemlju.

Tek kad se prisjete svoje situacije od prije dvadeset godina, Sarajlije se uspijevaju oduprijeti depresiji. Kad čovjek preživi takvo iskušenje, onda mu je lakše relativizirati sadašnje teškoće. Kao što sa smiješkom prošapće Šejla Kamerić „čudo je što je Sarajevo preživjelo opsadu i što smo još živi...“

---------

Napomena: Autor teksta Remy Ourdan je inicijator ponovnog okupljanja ratnih reportera u Sarajevu, povodom 20 godina opsade. O tome opširnije čitajte ovdje:
Remy Ourdan, trajno zaljubljen u Sarajevo
Detalji okupljanja ratnih reportera