Kultura ne smije bježati od tržišta

Za situaciju u kakvoj se nalazi kultura u BiH, ali i zemljama regiona, rijetko se može čuti bilo šta drugo osim žalopojki i okrivljavanja sistema, političara, neukih i zlih ministara koji ne razumiju potrebe kulturnih djelatnika i insistucija. Pitanjem ko je kriv za ustajalu baru na kakvu liči situacija u kojoj su već godinama bh. muzeji, kinoteka, izdavaštvo, brojni festivali sa iznimkom filmskog, ali i upoređivanjem sa stanjem u susjednoj Hrvatskoj, bavila se i javna debata održana sinoć u Mediacentru.

U organizaciji Fondacije Heinrich Böll i PEN centra Bosne i Hercegovine, priređen je razgovor na temu Vladavina tržišta u kulturi i umjetnosti. Učesnici razgovora bili su Srećko Horvat, filozof i umjetnički direktor Subversive Film Festivala iz Zagreba, Strajo Krsmanović, direktor Galerije Collegium artisticum te domaćin ispred Mediacentra, Boro Kontić, direktor Mediacentra i novinar. Koliko javnost, kulturne djelatnike i novinare u BiH zanima ova tema najbolje je pokazao broj ljudi u publici: tri-četiri novinara, isti toliki broj univerzitetskih profesora, direktor festivala MESS, Dino Mustafić i direktorica Umjetničke galerije BiH, Meliha Husedžinović.

Pa, ko je kriv za to što pisci moraju zarađivati kroz kolumne i novinarstvo, što se festivali bore s dugovima, što su muzeji i galerije polumrtve ustanove, što je izdavaštvo tako slabo i da li to tako izgleda svugdje u svijetu, ili je zaista istina da su ovo odlike tzv. tranzicijskih društava, njihove nesređenosti i siromaštva? I nakon što utvrdimo krivca, može li se pronaći sistemsko rješenje za ove probleme, te na posljetku, je li iluzorno uopšte razmišljati o tržištu kulture u zemljama koje imaju jedva par miliona stanovnika?

Prema riječima Straje Krsmanovića, stanje u kulturi je samo odraz društva u kojem je ubijena kritička svijest, te kultura i ne može da se vrednuje više. U takvom društvu, neće biti važno ako se jedne godine ne održi MESS ili ako galerija prestane sa radom, a pored prečesto neupućenih i nestručnih ministara i njihovih pomoćnika koje sama kultura rijetko i zanima, mediji su također jedni od najodgovornijih za takvu nezainteresovanost. „Ako je kvalitetno, umjetničko djelo može imati svoju budućnost na bilo kom tržištu, ali da bi se reklo da kultura u jednoj državi funkcioniše, ono najprije mora doživjeti svoju afirmaciju u okvirima te države.“, riječi su Krsmanovića.

Zanimljivo i osvježavajuće bilo je čuti iskustvo Marija Hiberta, selektor programa festivala Pravo ljudski, festivala čijih pet godina postojanja ne podržavaju nikakvi nivoi vlasti, niti se za njegov program naplaćuju ulaznice. Hibert smatra da kultura treba da bude javno dobro i da se program može financirati kroz različite saradnje, bez čekanja reakcija države. Istina, Pravo ljudski zasnovan je više na dobroj volji organizatora, nego zaradi koja ih (ne) čeka.

Hibert se također osvrnuo na ulogu medija u neizvještavanju sa kulturnih događaja koji nisu dio mainstream kulture, onih koji su oslobođeni komercijalnih elemenata.

Mladi hrvatski filozof, autor više knjiga i direktor Subversive Film Festivala, Srećko Horvat, za ovu priliku je dobro poslužio kako bi se uporedila situacija u Hrvatskoj, prvenstveno Zagrebu. Subversive Film Festival je u svom trećem izdanju, ove godine, počeo naplaćivati ulaznice za predavanja. Ulaznice za predavanja koštaju tridesetak kuna, a prema Horvatovim riječima: „Ljudi rijetko cijene potpuno besplatne stvari.“.

Tajna uspjeha ovog festivala, odnosno njegove opstojnosti, medijske popraćenosti i zainteresovanosti publike, prema Horvatu, donekle leži i u zvučnim imenima – mamcima za medije koja dovode kao predavače, a kao najzvučnije među njima treba spomenuti Slavoja Žižeka, stalnog gosta i prijatelja festivala. Srećko Horvat rekao je da smatra i da od tržišta ne treba bježati, nego da ga iznutra treba dekonstruisati.

Za razliku od BiH, kao prve odgovorne za srozavanje kulture u Hrvatskoj, Horvat nije naveo političare nego tajkune (najprije neizostavne Horvatinčića i Todorića, s čijim je likom i djelom dobro upoznata i bh. javnost) u čijim rukama polako završava apsolutno sve, od medijskih korporacija, dvoraca pod zaštitom države, pa do izdavačkih kuća, što neminovno rezultira mijenjanjem kompletnog načina funkcionisanja kulture.

Brojni primjeri iz zapadnoevropskih zemalja, pa i primjer Pravo ljudski festivala, pokazuju da se ipak može nešto napraviti i bez velike podrške državne kase. Saradnja sa stranim kulturnim centrima, ambasadama, sponzorstvo banaka i drugih kompanija, razmišljanje o alternativnijim načinima izdavanja knjiga, postavljanja izložbi, prikazivanja filmova, o svemu bi tome trebalo razmišljati ako su već država i njeni ministri tu gdje jesu.

I za kraj, možda bi bilo dobro podcrtati riječi Dine Mustafića: „Bilo bi dobro da umjesto demonstracija i apela pređemo na ozbiljan i predan rad u onome što se zove kulturna djelatnost i učestvujemo u mijenjanju zakona koji ga regulišu.“

tamara, radiosarajevo.ba