Katarina između kemoterapija i nakon amputacije ruke – i dalje uljepšava druge

Katarina Franjković je šesnaestogodišnjakinja iz Prozora/Rame, koja se već tri godine bori s osteosarkomom, tumorom kostiju.

Da bi joj spasili život, liječnici su joj amputirali desnu ruku. No, to nju nije spriječilo u nakani da se u pauzi od kemoterapija posveti onome što najviše voli - uljepšavanju drugih.

Katarina nas je dočekala perfektno našminkana, piše FTV. Dotjerala se, kaže, baš za nas. Da ne znate njezinu priču, nikada ne biste rekli da se već tri godine bori s opakom bolešću. Inače dešnjakinja, morala je naučiti šminkati lijevom rukom:

"Čak bih se nekad i nasmijala. Ne bi to ispočetka ispalo nikako i vježbom sam postigla da to ispadne super".

Najviše vremena za praksu imala je u bolnici, u kojoj je znala boraviti i po nekoliko mjeseci. Šminkala je, kaže, sve redom:

"Nekad na doktorima, na sestrama, na mami, na sebi. Ko ima slobodnog vremena - ja uzmem i šminkam. Ali bih većinom to bila ja".

U bolnici je završila i školu, uz liječenje i učenje napredovale su i tehnike šminkanja. Kad god se vrati u svoju Ramu, njezina soba je središte djevojačkog uređivanja za izlaske.

"Uvijek je tu kad ja imam neki svoj problem. To njoj uopće nije problem, ali nikad neće reći, kao, hajde - to nije nikakav problem kako je meni. Uvijek nađe razumijevanja za sve svoje prijatelje i nađe neko rješenje", kaže Iva Kovačević, Katarinina prijateljica.

Upisala je Srednju ekonomsku školu i vjeruje da će u školske kupe sjesti skupa sa svojim vršnjacima. Premda na svojim leđima nosi mnogo veći teret od većine, ne žali se. Hrabro gleda naprijed i živi, zrelo kaže, dan po dan:

"Meni nekad kaže psihologica - djeca to bolje prihvate nego sami roditelji. Uhvatim samu sebe kako ja mamu tješim, a ne ona mene. Ne kažem da mi ona nije podrška - ona mi je najveća podrška, ali nekada uhvatiš sam sebe da ti njih tješiš, da okolo tješim ljude. Ali kad to prihvatiš, da moraš s tim živjet - onda ti nije teško".

Katarina amputaciju ruke više ne shvaća kao hendikep. Dapače, to joj je dodatni poticaj. Nekada mažoretkinja, danas zdušna šminkerica i tih djevojaka. Svima, a posebice svojim vršnjacima, poručuje da kroz život moraju koračati smjelo bez obzira s kakvim se problemima susreću:

"Jednostavno morate s tim živjeti. Ne mogu ja svaki dan biti negativna jer to onda neće meni pomoći. Ili biram biti pozitivna i izvući iz svega ovoga nešto pozitivno ili biti negativna i raditi sebi nešto loše. Mislim da je bolje ovo prvo".

Želja joj je školovati se, ali i usavršavati u šminkanju te jednoga dana imati svoj salon. Uskoro ide na novi krug liječenja. Ne sumnjamo da će njezinim dolaskom i bolnica postati ljepša. To joj je, kaže, i cilj - usrećiti i sebe i druge. Nas jeste!