35 godina od Karadžićeve prijetnje i Izetbegovićevog odgovora: „Muslimanski narod neće nestati“

Danas se navršava 35. godišnjica zlokobnih prijetnji Radovana Karadžića, ratnog vođe bosanskih Srba, a danas osuđenika na doživotni zatvor zbog genocida u Bosni i Hercegovini, izrečenih u Skupštini Bosne i Hercegovine.

"Autostrada pakla i stradanja"

"Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi želite da izvedete BiH jeste ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje... Kako ćete vi spriječiti da svako svakoga ne ubija u BiH", prijetio je Karadžić u Skupštini BiH 14. oktobra 1991. godine.

Bio je to prvi put da je nedvosmisleno, na javnoj sceni, najavljen genocid nad građanima Bosne i Hercegovine ukoliko zatraže suverenost i nezavisnost svoje države od Jugoslavije, koja je pod vodstvom Slobodana Miloševića trebala doživjeti preobrazbu u "veliku Srbiju".

Treba imati na umu da je Karadžić navedene prijetnje iznosio nakon agresije JNA na Hrvatsku, ali i na BiH, u Ravnom u Hercegovini.

Mjesec dana kasnije desit će se pad Vukovara i bilo je jasno da se rat zakotrljao prema Bosni.

Historijski odgovor Alije Izetbegovića

Historijski je odgovorio prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija Izetbegović.

"Njegovo izlaganje. Njegov način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji. To večeras ovdje govorim. Još nešto. Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana... jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta. Takvi načini kako to Karadžić radi", istakao je Izetbegović 14. oktobra 1991. godine, odgovarajući u Skupštini RBiH Radovanu Karadžiću.

No, dodao je rahmetli Izetbegović, Karadžić je samo izraz jednog načina mišljenja, jednog pristupa.

"Mi smo se sve nadali i nadamo da će srpski narod doći do svoje demokratske tradicije, da će srpski narod doći do onih zaliha demokratske tradicije koju je imao i koji ga je odlikovao. Ovo što se radi danas, ovo ne služi na čast srpskom narodu. I ovaj način istupanja i ove prijetnje koje se iskazuju... Muslimanski narod neće nestati. To ja poručujem gospodinu Karadžiću", odlučno je poručio Alija Izetbegović Karadžiću, nakon čega ga je mnoštvo prisutnih nagradilo aplauzom

"Vi niste srpski narod"

Karadžiću je replicirao i nekadašnji član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, prof.dr. Nijaz Duraković, poručivši tadašnjem vođi Srba u BiH da se ne treba poistovjećivati s cijelim srpskim narodom.

"Nisam optuživao nijedan narod, niti to želim. Nemojte se identificirati s cijelim narodom, makar ste Vi njihov lider i ja to poštujem i uvažavam. Ako polemiziram s Vama, gospodine Karadžiću, ne optužujem srpski narod. To mi nije ni na kraj pameti. Niti mislim da ste Vi srpski narod", poručio je Duraković.

Karadžićeve prijetnje, a kasnije i dokumenti, potvrđuju tezu da genocid u BiH nije produkt samo mržnje Ratka Mladića, već i planske politike, o čemu svjedoči Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH, usvojena na 16. sjednici skupštine tadašnje "Srpske Republike Bosne i Hercegovine" 12. maja 1992. godine u Banjoj Luci.

Na to je ranije ukazao i američki historičar Robert Donia, kojeg je Haški tribunal angažirao kao sudskog vještaka.

Ratni zločinac Radovan Karadžić, kojem se u Hagu sudilo za genocid, tada je kazao da je potrebno usvojiti šest ciljeva kako bi se "osigurala srpska pobjeda", a sve je dokumentirano u "Službenom glasniku RS" iz 1993. godine.

Zanimljivo, Donia je tada otkrio da je Mladić na toj skupštini, na kojoj je imenovan za komandanta Vojske RS-a, ustvrdio da "šest tačaka koje se trebaju provesti u stvaranju RS-a znače – genocid".
To objašnjava kako su ljudi tako sistematično i planski ubijani, njihova tijela zakopavana, a kasnije godinama skrivana u sekundarnim, tercijarnim i drugim grobnicama.

I zaista, u prvom strateškom cilju Karadžić je definirao "razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice" i državno razdvajanje. Smatrao je da bi "oni koji su naši neprijatelji" iskoristili priliku i nastavili nasrtati na Srbe "ako bismo i dalje ostali zajedno u istoj državi".

Drugi strateški cilj bio je koridor između Semberije i Krajine, a treći "uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminiranje Drine kao granice između dva svijeta".

"I s jedne i s druge strane Drine smo mi i naš strateški interes i naš životni prostor", rekao je Karadžić.

Istina, taj je cilj srpska nacionalistička politika definirala mnogo prije Karadžića i Mladića, još u vrijeme Ilije Garašanina i Stevana Moljevića, ali ovaj cilj objašnjava zašto su toliko željeli zauzeti zaštićene zone UN-a u istočnom dijelu BiH: Srebrenicu, Žepu i Goražde.

"Mi sada vidimo mogućnost da se sada neke muslimanske općine, kao enklave, uspostave uz Drinu, da bi oni ostvarili svoja prava, ali da to u osnovi mora da pripadne 'srpskoj Bosni i Hercegovini', taj pojas koji je uz Drinu i koji, koliko nama strateški pomaže, nama na pozitivan način, toliko nama pomaže na način što štitimo interese naših neprijatelja da ostvare koridor koji bi povezivao s islamskom internacionalom i uvijek činio ovo područje nestabilnim", tvrdio je zločinac Karadžić.

Četvrti strateški cilj bio je uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi, a peti "podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio" i "uspostavljanje efektivne državne vlasti u svakom od ova dva dijela", što će se na koncu i dogoditi nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Karadžićeve prijetnje i citirani dokumenti potvrđuju da je genocid uvijek strategija države, odnosno vlasti.

Trideset pet godina kasnije, u Bosni i Hercegovini, Karadžićev nasljednik Milorad Dodik i njegovi satrapi šire jezik mržnje te prijete ugrožavanjem mira i stabilnosti, zagovarajući secesionističku politiku, sada podržanu izvana.