Kako su modularni kiosci preplavili cijelu bivšu Jugoslaviju

Kada je slovenački dizajner Saša J. Mächtig prije 50 godina predstavio svoj model kioska K67, vjerovatno nije mogao ni da zamisli kolika će njegova masovna upotreba uslijediti i za šta će se sve on koristiti.

Poznati crveni kiosk mogao se vidjeti kao pojedinačni element ili kao modularno uklopljena struktura širom bivše Jugoslavije, piše Gradnja.rs.

Njegova svrha bila je raznovrsna: počev od prodavnica namirnica, preko novinarnica i poslastičarnica pa sve do stanica za žičare na planinama, ali i za kućicu za graničnu policiju.

U teoriji, sistem K67 je omogućavao neograničen broj varijacija za uklapanje modula, piše ArchDaily.

Do 1999. godine, kada je proizvodnja kioska K67 prestala, proizvedeno je 7.500 jedinica. Dok je većina ostala u Jugoslaviji, veliki broj ovih kioska izvezen je u inostranstvo, između ostalog u Poljsku, Irak, Keniju, Novi Zeland, Japan, bivše zemlje Sovjetskog Saveza, ali i u SAD.

Danas, niko u potpunosti nije siguran koliko je kiosk K67 i dalje u upotrebi. Ipak, u sjećanje na uspešnu eru njegovog postojanja, Muzej arhitekture i dizajna u Ljubljani prikazao je kiosk K67 u svom punom sjaju kroz prikaz retrospektive Mächtigovog rada.

U svom eseju, kustos muzeja Maja Vardjan, objasnila je po čemu se to ističe K67.

“Izdvaja ga njegova pozicija između arhitekture i industrijskog dizajna, utemeljenost u okviru modernog grada i društva, učestvovanje u ritualima svakodnevnog života građana i na kraju, ali ne i manje bitno, njegova upornost da nađe svoje mesto.“

Kako je nastao kiosk K67

Saša J. Mächtig je tokom svojih studija u ljubljanskoj školi arhitekture tokom ranih šezdesetih, pohađao i interdisciplinarni program Course B koji je utjecao na mnoge generacije arhitekata ali i industrijskih i grafičkih dizajnera. Predavač kursa Edvard Ravnikar potencirao je na analizi, istraživačkom radu, eksperimentisanu i konkretnim projektima. Njegov savjet studentima da “razmotre najmanji potrošni materijal i od njega stvore novo prostorno rešenje“, postao je i filozofija stvaranja samog Mächtiga.

Tokom svog prvog samostalnog projekta na dizajnu kafića u Ljubljani, Mächtig je čuo za ideju gradskog Urbanizma o osmišljavanju novih kioska. Samoinicijativno, Mächtig je predstavio čelnicima grada svoj dizajn kioska koji je podrazumijevao primjenu novih industrijskih materijala i logike masovne proizvodnje. Čelnicima se ideja svidjela, a ostalo je historija.

Mächtigov prvobitni dizajn kioska sastojao se od pet glavnih konstruktivnih elemenata i pomoćnih elemenata kao što su dvije varijante nadsrešnice i elementi enterijera poput polica, rasvete i roletni. Ovako dizajniran prototip, obojen u jarko crvenu boju, završen je 1969. godine.

Tokom narednih godina, nakon što je K67 predstavljen u čuvenom Design Magazineu, kustos prestižnog muzeja MoMA raspitivao se o mogućnostima dodavanja kioska K67 kolekciji muzeja. Ova ideja je i realizovana ali sa određenim propustima. Zbog kašnjena u isporuci, osujećen je plan ubacivanja većih jedinica kroz prozor muzeja, pa je Mächtig prilikom dolaska otvaranja izložbe u decembru 1970. godine zatekao dvije jedinice van muzeja. Druga verzija kioska, proizvedena 1971. godine, mogla se rasklopiti, pa da je kiosk postojao u takvoj formi 1970, mogao bi biti unijet kroz vrata muzeja MoMA.

Mächtig, koji važi za dizajnera nemirnog duha ali i za vještog biznismena, potencirao je ideju da K67 u svom razvoju treba da prati promjenu korisničkih navika i napredak u industrijskim procesima, kako bi ostao komercijalno održiv. Kako god, njegov dizajn kioska uspeo je da održi urbanistički paradoks, odnosno da podrži šemu organizacije sistema objekata prema regulaciji i u okvirima jasnih dimenziija, a da ujedno podstakne i omogući raznovrsnost istih.

Danas kao 76-ogodišnjak, Saša J. Mächtig i dalje radi na novim projektima dizajna kioska. Od 2003. godine razvija novu generaciju kioska čije bi testiranje uskoro trebalo da počne.