Kako se pokajala Biljana Plavšić

Knjigu 'Svedočim' Biljana Plavšić pisala je u udobnosti zatvorske ćelije. Odatle je pratila i objavljivanje svog literarnog poduhvata koji je srdačno promovirao Rajko Vasić, stranački megafon Milorada Dodika. U preporuci na zadnjoj strani Vasić piše 'sud je sud, ali vrijeme će pokazati da je Biljana Plavšić srpska heroina'. U sudnici bi se Plavšićeva, pred sudijama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Hagu pokajala i prihvatila odgovornost za ratne zločine. Po povratku u ćeliju, olovkom bi pisala redove koji će ući u anale licemjerstva. U susret njenom skorom izlasku iz zatvora, RadioSarajevo vam donosi najzanimljivije dijelove tog svjedočanstva.

Izjava iz sudnice:

''Iako sam više puta bila upoznata sa navodima o surovim i neljudskim postupcima protiv nesrba, odbila sam da se s tim suočim ili čak i da proverim. U stvari, ja sam se u potpunosti predala govorenju o nevinim srpskim žrtvama ovoga rata. Ovaj svakodnevni rad potvrdio je moje uverenje da se borimo za sopstveni opstanak i da je u ovoj borbi međunarodna zajednica naš neprijatelj. I tako sam ja jednostavno poricala te navode, čak ih ne proveravajući. Ostala sam sigurna u mom uverenju da Srbi nisu sposobni da učine nešto tako. ''

Biljani jedanaest, Iliji dvanaest (II)

Jedna bivša jako dobra prijateljica Biljane Plavšić, pripadnica nesrba, isto je tako slušala ovu izjavu. Nju je, svojevremeno, Biljana navodno ''izvukla'' iz jednog od logora u kojima je bila zarobljena. O tome nije mnogo pričala javno, ali je bila uvjerena da se to dogodilo jer joj je nekoć bila prijateljica.

Ushićena i potresena, bivša prijateljica Biljane Plavšić, pripadnica nesrba, osluškivala je moguće zamke, relativizacije, dijalektičke igre u ovoj izjavi. Možda jeste, možda nije. Možda se i duboko nadala da je ova žena odlučila da se ispriča – njoj. Sebi.

Ono što možda nikada neće shvatiti, to je da njihovo prijateljstvo Biljana, očito, shvatala kao prijateljstvo između civilizirane, genetski superiorne gospođe (sebe) i ''dobrog divljaka'' (nje). Imala ih je Biljana dosta, prijatelja nesrba. Na jednom mjestu u svojoj knjizi, kaže:

''To je bio 3. april 1992., dan pred Bajram. Sećam se tog dana, jer sam javno čestitala Bajram, posebno sarajevskim muslimanima među kojima su mnogi moji prijatelji još iz školskih klupa. Apelovala sam upravo na njih da očuvaju drugarstvo, poverenje i međusobno uvažavanje koje smo još od detinjstva negovali.''

Na prvi dan Bajrama, 4. aprila, Biljana je krenula za Bijeljinu, između ostalih sa Fikretom Abdićem, da poljubi Arkana i čestita mu; čuvena je slika na kojoj u potpeticama skakuće preko leševa.


Fikret Abdić

U najmaestralnijoj demonstraciji svoga prijateljstva i razumijevanja muslimanskoga naroda, Biljana kaže: ''Osim toga, za vreme rata na teritorij smo imali protiv nas i bezbroj mudžahidinskih organizacija, računa se da ih je bilo više od 20.000 naoružanih mudžahedina, koji su nam svakodnevno priređivali '11. septembar' u različitim ritualnim varijantama. Samo je razlika u tome što je '11. septembar' osuđen od celog civiliziranog sveta koji je stao na stranu žrtve tj. američkog naroda, a kada se kod nas to dešavalo ceo civilizirani svet zatvorio je oči pred tim zlom i ćutke podržavao iste aktere koji su kasnije proizveli '11. septembar'. ''

Njena bivša jako dobra prijateljica živi godinama u čvrstom uvjerenju da je iz logora pobjegla, i logor preživjela, zahvaljujući Biljinoj direktivi. Ono što bivša prijateljica Biljane Plavšić nikako nije shvaćala je to da ona nikada ne bi ni bila ni u kakvom logoru, da nije bilo – Biljane Plavšić.

Ljudski je tražiti izgovore za ljude koje smo voljeli, a za koje se ispostavilo da su monstrumi; zbog pakla koji je prošla, Biljaninoj bivšoj prijateljici više nije važno kako je ostala živa. Važno joj je da život ide dalje. I niko joj to niti može niti treba zamjeriti.

No, sa sigurnošću možemo tvrditi da skoro svaki monstrum ima svoga ''dobrog divljaka''. Neki su se javljali i satelitskom vezom, da ih mi, uplakani, pitamo: što, pobogu, ostaviste nas u opkoljenom gradu? Nismo li mi vaši prijatelji? Ne, gospodo bivši prijatelji, mi smo vaši dobri divljaci.

Kada su sudovi, pogotovo oni nepristrasni u pitanju, takvi humani vapaji i to sasvim ljudsko i uobičajeno traganje za opravdanjem utrošenog vremena i emocija, jako su korisni zločincima. Nije bez vraga najvažnija dužnost vjernika traženje oprosta za grijehe. Jer, grijehe ćemo, svakako počiniti.



Postoji još nešto, opet sasvim svojstveno čovjeku, a čemu on u strahu često pribjegava: šutnja. Skoro da možemo reći da je današnja šutnja veća sramota Iliji Jurišiću i svemu onome što on predstavlja, nego sama apsurdna presuda, po kojoj je dobio 12 godina zatvora. Podsjetimo se, Plavšička je dobila 11. Neodležanih.

Vratimo se, opet, na trenutak Biljaninoj bivšoj jako dobroj prijateljici, pripadnici nesrba. Sama činjenica da autorica ovog teksta zna za njihov odnos, dokaz je da se Biljino povremeno dobročinstvo nije čuvalo kao tajna. O njemu se nije šutjelo. Ono djeluje kao poklon – gospođa Mengele voljela je nekoliko dostojnih pripadnika naroda koji nije zasluzio da postoji.

Sa druge strane, čiji je prijatelj Ilija Jurišić? Ove zemlje i onih koji je zastupaju? Ideje za koju se borio? Kojeg je naroda Ilija pripadnik i koga je on spašavao, pojedinačno? Htio je sve njih spasiti. Svoje sugrađane. Nije načinio dramatični čin milosti za nekoliko odabranih pojedinaca.


Ilija Jurišić

Kojega je naroda pripadnik Ilija Jurišić? Ima li Ilija, među ikonama nacionalističke politike, svoje monstrume, ili među ''sitnom rajom'' svoje ''dobre divljake''? Možda ima, ali od njih – ni glasa. I da puste glas – ko će ih slušati i da li će na njega imati pravo. Jer, morate priznati, svjedočiti o dobrim djelima dobrog čovjeka malo je tautologično. Puno je dramatičnije biti Biljin ''dobri divljak''. Ima li Ilija, makar neko božanstvo, jer Biljana je imala svoje:

''Otišla sam u Drvar, kada je prva granata u ovom ratu pala na taj grad i bila začuđena koliko su se stanovnici bili uplašili (...) Bila je nedelja i otišla sam u crkvu da se pomolim Bogu za taj grad, očekujući da je crkva puna. Međutim, osim mene, u crkvi je bilo pet-šest starijih osoba. Molim se Bogu i čudim se narodu. Setih se da na ulazu u taj grad piše 'Titov Drvar'. To me povrati u stvarnost i zaključih da je to neverujući narod.''

Ilija Jurišić, jednostavno, ne može upasti niti u jednu od kategorija, jer ga okružuju sve same negacije: Ilija je nesrbin, nebošnjak, i nehrvat. Ilija nema pravih boja na zastavi. Prizor i pomisao na njega ne dižu adrenalin kao binarne opozicije kojima operira nacionalni mozak. On dobiva šutnju. Osobina šutnje je da, uprkos tome što se čini da je manje riskantna od otvorenog i glasnog govora, stvara zaglušujuću tišinu, koja iskazuje stav – za kolateralnu štetu naših politika, neko mora platiti cijenu. Ako sve to treba prišiti jednom čovjeku, neka to bude – Ilija Jurišić. I suđenje je završeno.

Vezano:
"Markale - nameštaljka na licu mesta" (I)