Kako se pokajala Biljana Plavšić
Radiosarajevo.ba
Foto: EPA
Knjigu 'Svedočim' Biljana Plavšić pisala je u udobnosti zatvorske ćelije. Odatle je pratila i objavljivanje svog literarnog poduhvata koji je srdačno promovirao Rajko Vasić, stranački megafon Milorada Dodika. U preporuci na zadnjoj strani Vasić piše 'sud je sud, ali vrijeme će pokazati da je Biljana Plavšić srpska heroina'. U sudnici bi se Plavšićeva, pred sudijama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Hagu pokajala i prihvatila odgovornost za ratne zločine. Po povratku u ćeliju, olovkom bi pisala redove koji će ući u anale licemjerstva. U susret njenom skorom izlasku iz zatvora, RadioSarajevo vam donosi najzanimljivije dijelove tog svjedočanstva.
Izjava iz sudnice:“Postoji pravda koja zahteva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtevima takve pravde. Ja mogu jedino da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi - da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost.
Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu opsednuti gorčinom koja često postaje mržnja i koja je, na kraju, samouništavajuća.”
"Markale - nameštaljka na licu mesta"
Tako je 2002. godine govorila Biljana Plavšić, u svom čuvenom govoru u kojem je priznala krivicu i prihvatila odgovornost za zločine koje je počinila. Jako je važno ovdje formulirati njenu krivicu upravo tako: reći da je ona u zločinima učestvovala, znači, u izvjesnom smislu, staviti je u zaklon mase, kolektiva, neke šire slike. Učesnik je istovremeno i saučesnik, a saučesnici se kažnjavaju slabije od počinilaca. Naprotiv, u ovome slučaju jako je važno istači pojedinačnu nijansu individualne krivnje svakoga zločinca i zločinke. Tako Bilja pokajnica ima svoju boju.
Na kraju krajeva, time ćemo poslušati i samu Biljanu, koja je u svojoj izjavi, između ostaloga, rekla i sljedeće: “Ja prihvatam odgovornost za svoj udeo u tome. Ova odgovornost je moja i samo moja. Ona se ne proteže na druge lidere i njihovo pravo da se brane. Ona se zasigurno ne proteže na naš srpski narod, koji je već platio visoku cenu za postupke našeg rukovodstva.”
Dakle, zločinka Biljana Plavšić, nekad u isto vrijeme kada je iznjedrila i ovu pokajničku izjavu, pisala je u svojoj VIP ćeliji, okružena sa četiri zida svoje savjesti, knjigu pod naslovom “Svedočim”.
Foto: EPA
Pisala je, čini se, sasvim trezveno, u istom onom mitološkom transu koji nam je tako dobro poznat iz govora i istupa Radovana Karadžića, te vijesti paljanske televizije. Proizvodeći diskurs koji je mješavina mentalne bolesti i čiste zlobe, diskurs koji jezivo podsjeća na nacističke propagandne materijale, na paranoidnu šizofreniju svake nacionalističke ideologije, obojenu temeljnom netalentiranošću za pisanu riječ, Plavšićeva ostvaruje svoju svetu misiju, onu kojoj će generacije praljudi uzgajanih po mitološkom brdima širom BiH guslati heroike.
Ljudskom, nepravičnom sudu, punom mana i subjektivnosti, tom omraženom Hagu koji je dio iste zavjere protiv ideologije koja ju je porodila, tom istome Hagu koji joj je sad ukazao tako zasluženu milost, iznijela je svoje pokajanje. Narodu, onom istom srpskom narodu za čiju je dobrobit i iscjeljenje priznala krivnju i prihvatila odgovornost, i onom istom muslimanskom i hrvatskom narodu koje je odlučila pobiti iz biološke samoodbrane, napisala je “Svedočim”.
“Druga karakteristika muslimanske vojne strategije jesu podmetnute eksplozije među civilnim stanovništvom. Kamere su uvek unapred pripremljene. Tako su se dogodile eksplozije poznate kao “Red za hleb”, Markale 1 i Markale 2. Ovi događaji ne padaju u kategorije provokacija za Srbe. Ovo su povodi da se Srbi optuže i kazne od međunarodne zajednice. (…) Petog februara 1994., oko 12.30 h, došlo je do eksplozije na sarajevskoj gradskoj tržnici zvanoj Markale. Poginulo je 68 osoba, a oko 200 je ranjeno (…) Za par dana, svi su znali da je ovaj slučaj vrlo čudan i da podseća na neku nameštaljku na licu mesta, sa tragičnim posledicama. General Rouz je bio siguran da se radi o monstruoznom muslimanskom scenariju. I ovde su bile na licu mesta kamere.”
Foto: Stock
To je Plavšićeva zabilježila o Markalama, negdje na početku svoje druge knjige koju je, također, pisala nakon javnog ‘pokajanja’. Poziva se na stenograme koji joj nisu u posjedu, prisjeća se telefonskih razgovora i izjava, sve u nastojanju da, izgleda, naučno i jasno predstavi strategiju kojom su se Srbima podmetali zločini, ne bi li se u rat uvukla međunarodna zajednica. A oni su samo htjeli da se odbrane od genetski nepoželjnog materijala, koji ih je ozbiljno ugrožavao i kraj kojeg se više nije moglo živjeti. To je "humano odstranjivanje" proglašeno etničkim čišćenjem i genocidom, jer je, iz nekih razloga, ostatak svijeta odbijao vidjeti bosansko ratište kao biološku laboratoriju u kojoj se eksperimentira nad nižim ljudskim vrstama.
Moglo bi se reći da je pokajanje Biljane Plavšić “nameštaljka na licu mesta”, sa po nju vrlo ugodnim posljedicama. Paradoks po kojem je Biljana Plavšić, u švedskom zatvoru, tretirana toliko ljudski kako nije niti jedna žena, žrtva rata kojim je Plavšićeva rukovodila, paradoks u kojem je ostvarila sve do posljednjeg, svako svoje ljudsko pravo, mogao bi nas čak navesti da pomislimo kako se Hag slaže sa Biljanom: ona ima više ljudskih prava nego narod koji je namjerila istrijebiti, pa je, prema tome, ona malo više čovjek od svojih žrtava.
Gospođa biologinja, na izmaku svojih bioloških snaga, u zatvoru u Švedskoj, u ćeliji u kojoj će kupiti novu dušu sa kojom će umrijeti mirno i u dubokoj starosti, prisjeća se i žena koje su učestvovale sa njom u ratu, a koje je sretala na ratištima širom Bosne. Neke su bile ratnice, neke su bile dio logistike, neke su tek simboli.
Rat sa ciljem istrebljenja je, čini se, stanje u kojem žena može stajati rame uz rame sa muškarcima. Monstruoznost je gender neutralna kategorija, fašizam vješto operira između vizije žene kao sredstva i simbola. Pravda, sa druge strane, opremljena arsenalom oružja za borbu protiv diskriminacije na rasnoj, klasnoj, dobnoj i spolnoj osnovi, treba garantirati da u procesu kažnjavanja ne izgubimo ljudskost. I da ne uskratimo prava Plavšićevoj kao ženi i starijoj građanki, koja se u zatvoru dobro vladala, zabavljena svojim “svedočenjem” i koja je sveti primjer najlicemjernijega pokajanja.
Žena koja je, sa svoga stručnog stanovišta, tvrdila da su ‘muslimani plod genetske greške’, da su degenerirani narod, koji se daljim razmnožavanjem samo pretvara u veće i opasnije "greške", te da ga se stoga treba i može istrijebiti, hodat će slobodna.
Možda će nekada, dok građani Sarajeva budu polagali cvijeće na spomenicima žrtava na Markalama, Biljana polagati cvijeće na grobove svojih preminulih rođaka, prijatelja, "suboraca", suzločinaca. Pomislit će, gledajući u daljinu, kako je život zbilja dobar i pravedan, i kako je čovječanstvo genetski napredovalo s tom cijelom pričom o ljudskim pravima.
Ovaj kandidat za ženskog doktora Mengele udahnuti će svježi zrak slobode, i odšetati kući da se posveti pisanju, štrikanju i uživanju u miru treće životne dobi. A mi... mi ćemo ostati sa duhovima.
Slavenka Drakulić: Lažna pokajnica Biljana Plavšić
Dodik posjetio Biljanu Plavšić u švedskom zatvoru
Protest.ba: Zvuk tišine
Biljana Plavšić krajem oktobra na slobodi (VIDEO)
Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu opsednuti gorčinom koja često postaje mržnja i koja je, na kraju, samouništavajuća.”
"Markale - nameštaljka na licu mesta"
Tako je 2002. godine govorila Biljana Plavšić, u svom čuvenom govoru u kojem je priznala krivicu i prihvatila odgovornost za zločine koje je počinila. Jako je važno ovdje formulirati njenu krivicu upravo tako: reći da je ona u zločinima učestvovala, znači, u izvjesnom smislu, staviti je u zaklon mase, kolektiva, neke šire slike. Učesnik je istovremeno i saučesnik, a saučesnici se kažnjavaju slabije od počinilaca. Naprotiv, u ovome slučaju jako je važno istači pojedinačnu nijansu individualne krivnje svakoga zločinca i zločinke. Tako Bilja pokajnica ima svoju boju.
Na kraju krajeva, time ćemo poslušati i samu Biljanu, koja je u svojoj izjavi, između ostaloga, rekla i sljedeće: “Ja prihvatam odgovornost za svoj udeo u tome. Ova odgovornost je moja i samo moja. Ona se ne proteže na druge lidere i njihovo pravo da se brane. Ona se zasigurno ne proteže na naš srpski narod, koji je već platio visoku cenu za postupke našeg rukovodstva.”
Dakle, zločinka Biljana Plavšić, nekad u isto vrijeme kada je iznjedrila i ovu pokajničku izjavu, pisala je u svojoj VIP ćeliji, okružena sa četiri zida svoje savjesti, knjigu pod naslovom “Svedočim”.
Foto: EPA
Pisala je, čini se, sasvim trezveno, u istom onom mitološkom transu koji nam je tako dobro poznat iz govora i istupa Radovana Karadžića, te vijesti paljanske televizije. Proizvodeći diskurs koji je mješavina mentalne bolesti i čiste zlobe, diskurs koji jezivo podsjeća na nacističke propagandne materijale, na paranoidnu šizofreniju svake nacionalističke ideologije, obojenu temeljnom netalentiranošću za pisanu riječ, Plavšićeva ostvaruje svoju svetu misiju, onu kojoj će generacije praljudi uzgajanih po mitološkom brdima širom BiH guslati heroike.
Ljudskom, nepravičnom sudu, punom mana i subjektivnosti, tom omraženom Hagu koji je dio iste zavjere protiv ideologije koja ju je porodila, tom istome Hagu koji joj je sad ukazao tako zasluženu milost, iznijela je svoje pokajanje. Narodu, onom istom srpskom narodu za čiju je dobrobit i iscjeljenje priznala krivnju i prihvatila odgovornost, i onom istom muslimanskom i hrvatskom narodu koje je odlučila pobiti iz biološke samoodbrane, napisala je “Svedočim”.
“Druga karakteristika muslimanske vojne strategije jesu podmetnute eksplozije među civilnim stanovništvom. Kamere su uvek unapred pripremljene. Tako su se dogodile eksplozije poznate kao “Red za hleb”, Markale 1 i Markale 2. Ovi događaji ne padaju u kategorije provokacija za Srbe. Ovo su povodi da se Srbi optuže i kazne od međunarodne zajednice. (…) Petog februara 1994., oko 12.30 h, došlo je do eksplozije na sarajevskoj gradskoj tržnici zvanoj Markale. Poginulo je 68 osoba, a oko 200 je ranjeno (…) Za par dana, svi su znali da je ovaj slučaj vrlo čudan i da podseća na neku nameštaljku na licu mesta, sa tragičnim posledicama. General Rouz je bio siguran da se radi o monstruoznom muslimanskom scenariju. I ovde su bile na licu mesta kamere.”
Foto: Stock
To je Plavšićeva zabilježila o Markalama, negdje na početku svoje druge knjige koju je, također, pisala nakon javnog ‘pokajanja’. Poziva se na stenograme koji joj nisu u posjedu, prisjeća se telefonskih razgovora i izjava, sve u nastojanju da, izgleda, naučno i jasno predstavi strategiju kojom su se Srbima podmetali zločini, ne bi li se u rat uvukla međunarodna zajednica. A oni su samo htjeli da se odbrane od genetski nepoželjnog materijala, koji ih je ozbiljno ugrožavao i kraj kojeg se više nije moglo živjeti. To je "humano odstranjivanje" proglašeno etničkim čišćenjem i genocidom, jer je, iz nekih razloga, ostatak svijeta odbijao vidjeti bosansko ratište kao biološku laboratoriju u kojoj se eksperimentira nad nižim ljudskim vrstama.
Moglo bi se reći da je pokajanje Biljane Plavšić “nameštaljka na licu mesta”, sa po nju vrlo ugodnim posljedicama. Paradoks po kojem je Biljana Plavšić, u švedskom zatvoru, tretirana toliko ljudski kako nije niti jedna žena, žrtva rata kojim je Plavšićeva rukovodila, paradoks u kojem je ostvarila sve do posljednjeg, svako svoje ljudsko pravo, mogao bi nas čak navesti da pomislimo kako se Hag slaže sa Biljanom: ona ima više ljudskih prava nego narod koji je namjerila istrijebiti, pa je, prema tome, ona malo više čovjek od svojih žrtava.
Gospođa biologinja, na izmaku svojih bioloških snaga, u zatvoru u Švedskoj, u ćeliji u kojoj će kupiti novu dušu sa kojom će umrijeti mirno i u dubokoj starosti, prisjeća se i žena koje su učestvovale sa njom u ratu, a koje je sretala na ratištima širom Bosne. Neke su bile ratnice, neke su bile dio logistike, neke su tek simboli.
Rat sa ciljem istrebljenja je, čini se, stanje u kojem žena može stajati rame uz rame sa muškarcima. Monstruoznost je gender neutralna kategorija, fašizam vješto operira između vizije žene kao sredstva i simbola. Pravda, sa druge strane, opremljena arsenalom oružja za borbu protiv diskriminacije na rasnoj, klasnoj, dobnoj i spolnoj osnovi, treba garantirati da u procesu kažnjavanja ne izgubimo ljudskost. I da ne uskratimo prava Plavšićevoj kao ženi i starijoj građanki, koja se u zatvoru dobro vladala, zabavljena svojim “svedočenjem” i koja je sveti primjer najlicemjernijega pokajanja.
Žena koja je, sa svoga stručnog stanovišta, tvrdila da su ‘muslimani plod genetske greške’, da su degenerirani narod, koji se daljim razmnožavanjem samo pretvara u veće i opasnije "greške", te da ga se stoga treba i može istrijebiti, hodat će slobodna.
Možda će nekada, dok građani Sarajeva budu polagali cvijeće na spomenicima žrtava na Markalama, Biljana polagati cvijeće na grobove svojih preminulih rođaka, prijatelja, "suboraca", suzločinaca. Pomislit će, gledajući u daljinu, kako je život zbilja dobar i pravedan, i kako je čovječanstvo genetski napredovalo s tom cijelom pričom o ljudskim pravima.
Ovaj kandidat za ženskog doktora Mengele udahnuti će svježi zrak slobode, i odšetati kući da se posveti pisanju, štrikanju i uživanju u miru treće životne dobi. A mi... mi ćemo ostati sa duhovima.
Slavenka Drakulić: Lažna pokajnica Biljana Plavšić
Dodik posjetio Biljanu Plavšić u švedskom zatvoru
Protest.ba: Zvuk tišine
Biljana Plavšić krajem oktobra na slobodi (VIDEO)
dijala, radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.