Kako se pokajala Biljana Plavšić (Epilog)
Radiosarajevo.ba
Knjigu 'Svedočim' Biljana Plavšić pisala je u udobnosti zatvorske ćelije. Odatle je pratila i objavljivanje svog literarnog poduhvata koji je srdačno promovirao Rajko Vasić, stranački megafon Milorada Dodika. U preporuci na zadnjoj strani Vasić piše 'sud je sud, ali vrijeme će pokazati da je Biljana Plavšić srpska heroina'. U sudnici bi se Plavšićeva, pred sudijama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Hagu pokajala i prihvatila odgovornost za ratne zločine. Po povratku u ćeliju, olovkom bi pisala redove koji će ući u anale licemjerstva. RadioSarajevo vam donosi najzanimljivije dijelove tog svjedočanstva.
Izjava iz sudnice:
"Gospodine predsedavajući, gospođo tužiteljice, branioci, zahvaljujem se što ste mi pružili priliku da danas govorim. Pre skoro dvije godine došla sam ovde kao optužena za učešće u zločinima protiv drugih ljudskih bića, pa čak i čovečnosti. Došla sam da se suočim s ovim optužbama i da poštedim moj narod, jer bi bilo jasno da bi oni platili cenu bilo čijeg nedolaska. Do sada sam imala priliku da preispitam ove optužbe i da ih, zajedno s mojim braniocima, proverim i procenim. Sada sam se uverila i prihvatam da su više hiljada nevinih ljudi bili žrtve organizovanog i sistematičnog delovanja da se uklone Muslimani i Hrvati sa područja koje su Srbi smatrali svojima.
U to vreme, ja sam olako ubedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samoodbrane. U stvari, više od toga, naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan dio, vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojene nevine ljude. Objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanja. Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost.“
Olako sam ubedila samu sebe (V)
Jučer je Biljana Plavšić otišla u privatni posjet Banjoj Luci. U okviru tog privatnoga posjeta, imala je vrlo služben prijem, kod Rajka Kuzmanovića, predsjednika RS-a. Logično da je bio služben. Bivša predsjednica, još puštena iz zatvora prijevremeno, ne dolazi svaki dan kod svog nasljednika.
Jučer, jednom je drugom zločincu, Dragomiru Miloševiću, smanjena kazna. Onom koji je odgovoran za zločine nad građanima Sarajeva 1994-1995. Dobio je 29 godina zatvora. Za masakr na Markalama, nije osuđen.
Dragomir Milošević
U Dnevniku 2 Federalne televizije, prije vijesti o dnevnim aktivnostima Biljane Plavšić, napravljen je prilog u kojem se građane, koji kupuju i prodaju na pijaci Markale, pita o kazni koju je dobio Dragomir Milošević. Jedan je rekao: „Bolje da su nas sve onda ubili. Jer sad nas ubijaju ovim. Bolje je da su nas onda sve pobili“.
Naš sugrađanin je, želimo vjerovati, do kraja dana i na putu kući, u susretu sa voljenim ljudima, shvatio da je dobro što je tu, još uvijek živ. Ali u momentu kada je dao tu izjavu, bio je duboki i ogorčeni glas onih koji su imali nadu da su preživjeli zbog nečeg. Da to što svaki dan moraju ustati i boriti se protiv bosanske postratne stvarnosti ima neki smisao, da je to što su im životi prekinuti i potpuno razoreni, imalo svoju svrhu i da vodi ka nekom olakšanju. Jer, učio nas je život, a pokušala je i povijest, da svaki zločin ima svoju kaznu. I da vremenske distance tu ne pomažu.
Biljana, u sljedećem prilogu, vidno zategnutog lica, na novinarsko pitanje hoće li se vratiti u politiku, odgovara kako joj „ne pada na pamet“. Ona je „svoje odužila“.
Strahota izjave našeg sugrađanina velika je zbog još jedne činjenice: ono što je on htio reći jeste kako bi bilo bolje da je mrtav, nego da gleda kako crno postaje bijelo – to je bilo odbijanje da se bude svjedok jednog takvog vremena i svijeta. Biljana je u „Svedočim“ sa radošću pristala biti svjedokom svog svijeta i svoga vremena.
Budimo iskreni prema sebi, da li smo ikada povjerovali da je izjava Biljane Plavšić na sudu ujedno i njena završna riječ? Jesmo li joj ikada zaista povjerovali, i koliko smo naivni u pomisli da mora biti neke veze između onoga što osuđenica govori i što mučenica u ćeliji piše?
Za pojedine švedske medije Biljana je, navodno, izjavila kako je priznala krivicu samo da bi izbjegla tužbu za genocid. Bio je to pravni trik. Ne naročito težak za shvatiti. No, mi smo i dalje vjerovali u pravde koje nemaju veze sa sudovima i zatvorima – i zato smo tako razočarani. Kada razočarenje dotakne dno, šta ostaje? Pomirenje, sa sobom i sa nepravdom, sa vremenom koje je ispalo iz kolosijeka, sa naopakom logikom tog vremena. I kao da se ostvario zlokobni projekt, opasniji nego što zvuči: da „živimo jedni pored drugih, umjesto jedni sa drugima“, kako kaže Biljana u svojoj knjizi. Vjerovatno misleći da zločinci žive pokraj kostiju svojih žrtava.
Nakon pomirenja, dolazi šutnja. No, plodove naše šutnje tek trebamo dočekati. I moliti se svakoga dana da se ogorčenja ne usele u oči nekih novih generacija, koje to nisu zaslužile. I da konačno imamo dovoljno sreće i ne budemo dio „velikih povijesnih priča“, kakva je bila o genocidu u Bosni, i o opsadi Sarajeva. Takve priče nikada nisu sretne.
Onoga momenta kada krv prestane da se proliva po zemlji, kada nastupi primirje i kada se moraju pokupiti ostaci života, fokus povijesti je već usmjeren na nešto drugo... Neke su druge priče važnije, potresnije, medijski atraktivnije.
I sve se može desiti, jednom kad nas svijet zaboravi, i kad mi zaboravimo svijet.
(kraj)
dijala, radiosarajevo.ba
U to vreme, ja sam olako ubedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samoodbrane. U stvari, više od toga, naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan dio, vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojene nevine ljude. Objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanja. Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost.“
Olako sam ubedila samu sebe (V)
Jučer je Biljana Plavšić otišla u privatni posjet Banjoj Luci. U okviru tog privatnoga posjeta, imala je vrlo služben prijem, kod Rajka Kuzmanovića, predsjednika RS-a. Logično da je bio služben. Bivša predsjednica, još puštena iz zatvora prijevremeno, ne dolazi svaki dan kod svog nasljednika.
Jučer, jednom je drugom zločincu, Dragomiru Miloševiću, smanjena kazna. Onom koji je odgovoran za zločine nad građanima Sarajeva 1994-1995. Dobio je 29 godina zatvora. Za masakr na Markalama, nije osuđen.
Dragomir Milošević
U Dnevniku 2 Federalne televizije, prije vijesti o dnevnim aktivnostima Biljane Plavšić, napravljen je prilog u kojem se građane, koji kupuju i prodaju na pijaci Markale, pita o kazni koju je dobio Dragomir Milošević. Jedan je rekao: „Bolje da su nas sve onda ubili. Jer sad nas ubijaju ovim. Bolje je da su nas onda sve pobili“.
Naš sugrađanin je, želimo vjerovati, do kraja dana i na putu kući, u susretu sa voljenim ljudima, shvatio da je dobro što je tu, još uvijek živ. Ali u momentu kada je dao tu izjavu, bio je duboki i ogorčeni glas onih koji su imali nadu da su preživjeli zbog nečeg. Da to što svaki dan moraju ustati i boriti se protiv bosanske postratne stvarnosti ima neki smisao, da je to što su im životi prekinuti i potpuno razoreni, imalo svoju svrhu i da vodi ka nekom olakšanju. Jer, učio nas je život, a pokušala je i povijest, da svaki zločin ima svoju kaznu. I da vremenske distance tu ne pomažu.
Biljana, u sljedećem prilogu, vidno zategnutog lica, na novinarsko pitanje hoće li se vratiti u politiku, odgovara kako joj „ne pada na pamet“. Ona je „svoje odužila“.
Strahota izjave našeg sugrađanina velika je zbog još jedne činjenice: ono što je on htio reći jeste kako bi bilo bolje da je mrtav, nego da gleda kako crno postaje bijelo – to je bilo odbijanje da se bude svjedok jednog takvog vremena i svijeta. Biljana je u „Svedočim“ sa radošću pristala biti svjedokom svog svijeta i svoga vremena.
Budimo iskreni prema sebi, da li smo ikada povjerovali da je izjava Biljane Plavšić na sudu ujedno i njena završna riječ? Jesmo li joj ikada zaista povjerovali, i koliko smo naivni u pomisli da mora biti neke veze između onoga što osuđenica govori i što mučenica u ćeliji piše?
Za pojedine švedske medije Biljana je, navodno, izjavila kako je priznala krivicu samo da bi izbjegla tužbu za genocid. Bio je to pravni trik. Ne naročito težak za shvatiti. No, mi smo i dalje vjerovali u pravde koje nemaju veze sa sudovima i zatvorima – i zato smo tako razočarani. Kada razočarenje dotakne dno, šta ostaje? Pomirenje, sa sobom i sa nepravdom, sa vremenom koje je ispalo iz kolosijeka, sa naopakom logikom tog vremena. I kao da se ostvario zlokobni projekt, opasniji nego što zvuči: da „živimo jedni pored drugih, umjesto jedni sa drugima“, kako kaže Biljana u svojoj knjizi. Vjerovatno misleći da zločinci žive pokraj kostiju svojih žrtava.
Nakon pomirenja, dolazi šutnja. No, plodove naše šutnje tek trebamo dočekati. I moliti se svakoga dana da se ogorčenja ne usele u oči nekih novih generacija, koje to nisu zaslužile. I da konačno imamo dovoljno sreće i ne budemo dio „velikih povijesnih priča“, kakva je bila o genocidu u Bosni, i o opsadi Sarajeva. Takve priče nikada nisu sretne.
Onoga momenta kada krv prestane da se proliva po zemlji, kada nastupi primirje i kada se moraju pokupiti ostaci života, fokus povijesti je već usmjeren na nešto drugo... Neke su druge priče važnije, potresnije, medijski atraktivnije.
I sve se može desiti, jednom kad nas svijet zaboravi, i kad mi zaboravimo svijet.
(kraj)
dijala, radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.