Kako je Edis postao Nebojša: "Ili u logor ili promijeniti ime"

Da bi ostao u Vlasenici 1992. godine, tada četrnaestogodišnjak, Edis je, priča za Radio Slobodna Evropa, postao Nebojša i uzeo majčino prezime.

Nebojša Bogosavljević tragao je za ocem Sadikom Džindom punih 26 godina koji je 1992. godine odveden i ubijen u Vlasenici, opštini u istočnoj Bosni iz koje je 1992. godine protjerano, prema podacima Haškog tribunala, 98 posto bošnjačkog stanovništva. Kroz logor Sušica na području te opštine prošlo je oko 8.000 Bošnjaka, muškaraca i žena koji su mučeni, ubijani, silovani... Oni malobrojni, nesrpske nacionalnosti, koji su ostali u Vlasenici prolazili su kroz razne torture i bili izloženi svakakvim pritiscima.

Nebojša kaže da se baš kao danas sjeća 29. juna 1992. godine, kada je njihovom ulicom u Vlasenici patrolirao crveni "golf 2" u kojemu su odvozili Bošnjake u nepoznatom pravcu. Istim tim golfom odveden je i njegov otac, a brat samo pukom srećom izbjegao smrt.

"Bilo ih je, ja mislim, trojica. Brat je bio u prizemlju. Jedan vojnik, odnosno policajac, je stajao ispred vrata s automatskom puškom i kundakom na preklop. Pitao je da li živi tu moj otac Sadik. Izašao je. Drugi vojnik je otišao iza kuće i dozivao. Odazvao se moj stariji brat. Odatle su ih poveli obojicu. Međutim, ovaj vojnik koji je bio iza kuće rekao je mom bratu da izađe iz auta jer za njega nema mjesta. Okrenuli su auto i otišli. Od tada više nikada nismo znali šta je s mojim ocem. Do sada nisam ni znao gdje je ta grobnica Potpećina gdje je moj otac pronađen. Samo mi je jedan dan brat skrenuo pažnju dok smo prolazili, da se okrenem i vidim. Vidio sam tamo mašine kako otkopavaju. Čuo sam da su te grobnice na spratove što se evo i dokazalo", priča Nebojša.

Sve do tada, odnosno do svoje 14 godine, Nebojša se zvao Edis Džindo, a njegov brat Siniša zvao se Adis.

"Ubrzo poslije toga, kada nam je otac odveden, radila se neka anketa u Vlasenici s pitanjem želimo li u logor Sušica ili da ostanemo u svom gradu. Ako želimo ostati u gradu, bilo bi dobro da se promijeni ime i prezime. Pošto nam je mama srpske nacionalnosti, odnosno pravoslavne vjere, mi smo prihvatili njeno prezime i promijenili smo imena", kaže.

Nebojša svaki dan susreće neke od onih koji su mu odveli oca Sadika.

"Znam ko mi je tog dana bio pred kućom. Ne bih da otkrivam njegov identitet, njegovo ime i prezime. Jer ja od toga nemam ništa, ako razumijete šta hoću da vam kažem. Vjerovatno on pretpostavlja da ja nešto znam. Ja s tim čovjekom živim u komšiluku. On živi svoj život. Ja živim svoj život", dodaje Nebojša.

Život u ovom gradiću, iz kojeg nikada nije otišao, još uvijek podsjeća na zločine koji su, prema podacima Udruženja stradalih i nestalih opštine Vlasenica, počinjeni nad 2.300 Bošnjaka.

"Moje viđenje kompletne situacije u Vlasenici? Iz godine u godinu postaje sve napetije. To je moje mišljenje. Mada Bošnjaci povratnici, a ima ih dosta, žive normalno. Ali napeto je. Valjda je to sve još od prije ostalo, onda taj poslijeratni sindrom. Neobjašnjivo je to", kaže Nebojša Bogosavljević koji ima dvije kćerke, ali nikada nije imao snage ispričati im do kraja što se dogodilo s njihovim djedom.

"Naravno da one znaju, ali nisam im baš pričao u detalje kako je i šta bilo. Znaju one da je on nestao, znaju i koje je nacionalnosti bio. Nisam nikada direktno s njima pričao, jer su one male. Možda bi se to moglo pogrešno odraziti na njih u društvu u kojem se nalaze trenutno. Mada ja svoju djecu vaspitavam da se ne trebaju odvajati niti od jednih niti od drugih. Moja djeca se druže i s muslimanima i Srbima i idu s njima u školu. Druže se s komšijskom djecom, jer ima kod nas povratnika u komšiluku. Ja, koliko vidim, oni međusobno nemaju nikakve predrasude. Ljudi su ljudi, nije važno koje je ko vjere i nacije. I ne mogu ja da mrzim cijelu naciju zbog par usijanih glava", naglašava Nebojša.