Kako je Bajram proslavljen uz teferič i šargiju u carevoj bašči u Beču!

 Bajram je u bosanskohercegovačkoj državi uvijek bio vrijeme istinske radosti. Ne samo bosanskih muslimana, već i njihovih susjeda koji su, jednako kao i Božić, Usrks, Vaskrs, Hanuku..., i najveće muslimanske blagdane smatrali svojima. Ovdje su se i crkve i džamije uvijek osjećale svojima.

Piše: Faruk Vele

Ezan nije smetao zvuku zvona, a ni zvuk zvona ezanu.

Uoči Bajrama

Tako se ovdje oduvijek živjelo, iako se, istina, danas ulažu golema sredstva i energija kako bi se tragovi takve Bosne zauvijek uništili.

Vjerska pluralnost ove zemlje oduvijek je bila samo prilika da se potvrdi čojstvo i ljubav prema zajedničkoj nam domovini.

Potvrđuje to i pisanje bosanskohercegovačke štampe s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

Zahvaljujući digitaliziranom Historijskom arhivu vrijedne ekipe sarajevskog INFO Biroa, danas možemo saznati kako su nerijetko i autori koji nisu bili dio muslimanskog kruga, odnosno pripadali su bosanskim katolicima i pravoslavnima, rado pisali o Bajramu i njegovim vrednotama.

Čuveni mostarski pisac Svetozar Ćorović, koji zajedno sa pjesnikom Aleksom Šantićem (Ćorović je inače bio Šantićev zet), predstavlja jednu od najmarkantnijih ličnosti mostarskog omladinskog pokreta svojeg vremena, objavo je 30. aprila 1898. godine u ''Bosanskoj vili“, časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja, priču „Uoči Bajrama“.

„Topovi su sa tabije zapucali. Oglasili su, da sjutra nastaje (kurban) Bajram, taj svijetli praznik, koga svaki pravovjerni treba dostojno da proslavi. I Bešir, nalbanta, razveselio se, kao i svi drugi, pa se i on sprema, da Bajram dočeka što svečanije. Kupio je nov fes, nove tozluke i nov pas i samo mu ostalo nešto para, koliko da se dobro nahrani“, piše Ćorović u jednom od najstarijih časopisa te vrste kod nas.

Isti list u novembru 1903. objavljuje pjesmu pod naslovom „Mibarek, Bajram olsun“ kojeg potpisuje izvjesna Jelena.

„Dne 22. marta završava se šehri-Ramazan, mjesec posta, pobožnosti i molitve — ali i mjesec sijela, mehabeta i druževnosti. Završava se blagim danima, koje naša uzvišena vjera ističe nad ostale dane u godini — a to je naš Ramazan-Bajram. Mi muslimani proslavićemo ove svete dane po propisima uzvišenog Islama: zijaretom mrtvih i živih, rukovanjem sa ahbabima i prijateljima i praštanjem onima, koji su nas (možda i nehotice) uvrijedili, jer oproštenje razblažuje dušu, jača savjest i snaži zajednicu. Mi ovijem čestitamo ove mubarek dane svima svojim saradnicima, pretplatnicima i prijateljima islamske vjere moleći ih ujedno, da u tom veselju drug drugu preporuči naš islamski familijarni list“, navodi uredništvo Novog Behara 15. marta 1928. godine.

Bosanskohercegovačke novine netom poslije okupacije Bosne od Austro-Ugarske, u decembru 1878. pišu da je "Njegova kraljevska Visost F.Z M. vojvoda od Wurttemberga naredio da se u dane Bajrama za vrijeme glavnog bogosluženja pred ovdješnjom najznatnijom Begovom džamijom stavi jedna satnija vojske s muzikom".

„Dok imam molitvu govori, imaju vojnici puške presentirati. Prvi dan Bajrama izvršena je ova povlastica prvi put“.

Austrougarske vlasti su htjele izaći u susret muslimanskom stanovništvu i ispoštvati njihove zahtjeve pa kajmekam Omerr Latfi efendija izjavio generalu Austro-Ugarske vojske da su "po starom ststemu i običaju ovi dani slavljeni", to jest da su u dane Bajrama po tri topa pucala u vrijeme svakog od pet namaza, te je, "da bi se u ovoj stvari običaji islamskoga žiteljstva poštovali", zapovjeđeno da se topovi kao i prije izbacuju".

„Bosanska vila“ od 16. januara 1889. piše o bajramskim običajima i istovremeno žali da, što bi kazala stara pjesma, „ni Bajrami nisu kao što su nekad bili“:

„Pa, ima li ljepšega pogleda, nego kad vidiš, gdje se vesela družina za večernjega mraka skupila oko ognjišta pa naklapa, preklapa, dok reduša zgotovi slatku večeru. Pa i poslije večere kako je sladak razgovor kraj miloga ognjišta. No, u novije vrijeme kao da nestaje ljubavi za nekadanje zadružno ognjište. Zadruge se dijele, a narod s dana na dan propada. Kod nekada burnoga ognjišta sjedi sada samoživac, jedini su mu drugovi vjerno pseto i lula razbibriga — pa gotovi večeru. Nije li to slika i našega ukupnoga narodnoga života“.

Najbolje želje

"Sarajevski list" u augustu 1889. godine čestita Bajram "svjema našim muhamedovskim čitaocima u gradu i po vilajetu najboljim željama".

"Ujedno ističemo da su ovdašnji muhamedovski prvi krugovi zaključili, da obzirom na velika poznanstva i na rastojanje u gradu megju sobom pozdravljaju praznike i primaju čestitke u muham. čitaonici (kirajthani) na Bentbaši kao općem središtu".

Sarajevski list 15. augusta 1890. donosi zanimljivu priču o „Bajramu u Beču“.

„Već tri nedjelje unaprijed stizale su knjige iz Sarajeva: „Husejine sinko, ne moj zaboraviti, da je 27. ovog mjeseca Bajram“, navodi list.

U tekstu opisuju kako su djeca iz Bosne dočekana u Beču u povodu Bajrama od visokih zvaničnika Austro-Ugarske vlasti.

"Sjedosmo za sofru, pa s nama i Njegova Preuzvišenost g. predstojnik odjelenja u zajedničkom ministarstvu Janseković, koji po želji Njeg. Preuzv. g. ministra došao bijaše, da vidi ovaj teferič, i da djeci preda za spomen poklone, koje su želili, pa im je na Bajram ispunjena želja iznenada. Husejin i Avdija dobiše lijepe lance za sahat, a i Mustafa ne bi zaboravljen, on dobi poklon u novcu sa riječima: „Eto i vama, pa kupite, šta Vam je drago“. Djeca zahvališe, pa otpoče ručak", piše list i dodaje:

"Pošto je g. predstojnik odjelenja poposjedio, oprosti se, a grof Wallis i ja ostadosmo sa djecom i ostalim gostima. Jela se mijenjala a veselje bivaše sve veće i veće. Gosti se raspitivahu za značaj Bajrama, za roditelje dječije i druge stvari. Djeca kazivahu a mi tumačismo. Dogje i do zdravica, nazdravljalo se svakome, a ponajprije napretku Bosne i Hercegovine. Djeca pjevaše a Mustafa udaraše uz šargiju, najprije carevku, pa onda redom druge pjesme. Poslije ručka prizivaše djeca sve, koje su u izložbi vigjali, pa ih častiše — i dugo trajaše i veselo progje dječiji teferič u carevoj bašči u Becu ... Još tri dana raspitivao se svijet za djecu, koja su radila obično u našem odjelenju, al onaj, koji je čitao novine, znao j'e da slave — Bajram“.

Eto, tako je to nekada bilo u Bosni. Možda u težim uvjetima i većoj oskudici, ali s puno više duha i iskrenosti. Ali i dobrih komšijskih običaja.