Junaci bez ulica - Izet Sarajlić

Ulice, trgovi, osnovne škole, dvorane… nose (ili bi tako trebalo biti) nazive po ličnostima koji su na sebi svojstven način doprinijeli razvoju društva, ostavljajući trajan pečat u sferi onoga čime su se bavili.

Kroz istoriju u Sarajevu su se zajedno sa sistemima i trenutnim "strujama" mijenjali i nazivi ulica, pa su određene ličnosti čije je ime nekoć stajalo na pločama okačenim na zgradama i koji su nekoć zavređivali da se ono tu nađe, sada jednostavno izbrisani sa tih ploča, odjednom su postali nebitni?!.

Postoje i nazivi ulica dobiveni prema ličnostima za koje je velika većina građana saznala tek kada se njihovo ime našlo iznad broja haustora u kojem žive. E mnogi od tih postali su ‘važni’, samo još niko nemože dati suvislo objašnjenje zbog čega, jer takvog objašnjenja vjerovatno ni ne postoji.

A, nažalost, postoje i oni koji su ovom gradu dali mnogo, ali "kumovi ulica" nikada nisu našli za shodno da im se za njihov veliki doprinos zahvale imenujući makar i najmanju i najzabačeniju ulicu u gradu po njima

Sve su ovo teme kojima ćemo se u budućnosti baviti na našem portalu, a prva priča veže se za posljednji od navedenih slučajeva, o liku i djelu čovjeka koji je ostavio velikog traga naš grad, državu, društvo u cjelini, ali njegovim imenom nije nazvana niti ulica, niti trg, niti škola…

Izet Kiko Sarajlić bosanskohercegovački istoričar filozofije, esejist, prevodilac i pjesnik, rođen je 16. marta 1930. u Doboju. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života. U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je i doktorirao, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99.

U svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije “U susretu”. Za života, objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na čak 15 jezika. Sva njegova djela svjedoče sama za sebe, pa bi bilo nezahvalno izdvojiti samo jedno o njih kao najbriljantnije iz širokog upusa ovog bh. pjesnika. Ipak odvažićemo se ovdje te izdvojiti pjesmu koja svaki put iznova mami suze na lica onoga ko je čita ili sluša njene riječi:

Tražim ulicu za svoje ime
Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime
Velike, bučne ulice – njih prepuštam velikanima istorije.
Dok je istorija trajala šta sam ja radio?
Prosto volio tebe.
Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo prošetati i poslije smrti.
U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas
Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.
Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikad nikog ne zadesi nesreća.

Od Grada Sarajeva Sarajlić je 2002. godine dobio Šestoaprilsku nagradu. Time su, čini se, one koje smo ranije okarakterisali kao ‘kumovi’ zaključili kako je ta nagrada dovoljna zahvala svemu onome što je Kiko ostavio iza sebe.