Ah, taj Balkan: Hajrudin Somun i novinarstvo kojeg više nema

Može li se novinarski autoritet izgraditi bez znanja, iskustva, erudicije i spremnosti da se postave pitanja koja nije uvijek ugodno čuti? Knjiga Ah, taj Balkan Hajrudina Somuna, predstavljena 1. oktobra u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u izdanju ART RABICA, otvara upravo ta pitanja.

Priča je to o vremenu u kojem je novinar morao znati mnogo više od onoga što će stati u jedan tekst, o generaciji autora čiji su glasovi obilježili novinarstvo i o iskustvu koje polako odlazi zajedno s ljudima koji su ga nosili.

Mi danas objavljujemo osvrt na ovu knjigu, koji nam je stigao uz naslov "Hajrudin Somun i novinarstvo kojeg više nema".

"Knjiga Ah, taj Balkan Hajrudina Somuna nije samo zbirka tekstova jednog izuzetnog novinara i diplomate. Ona je svjedočanstvo o vremenu u kojem su znanje, iskustvo, erudicija i moralni stav bili temelj novinarskog autoriteta – i podsjetnik na to koliko smo se od takvog novinarstva udaljili.

Piše: Senad Pećanin

Kada sam bio dječak, prije pedesetak godina, gledao sam televizijski Dnevnik zajedno s ocem. Iz tog vremena ostala su mi u sjećanju imena koja danas mlađim generacijama vjerovatno ne znače gotovo ništa: Jurij Gustinčić, Đuka Julius, Predrag Milojević, Miroslav Radojčić, Dane Roško, Momčilo Popadić…

Otac mi je govorio da su to najbolji novinari u Jugoslaviji. Posebno ga je fasciniralo kako su pred kamerom, gledajući pravo u nju, mogli govoriti tri, četiri ili pet minuta, bez papira i bez zastajkivanja.

Tek mnogo kasnije, kada sam se i sam počeo baviti novinarstvom, saznao sam za spravu koju novinari u žargonu zovu "idiotom" – teleprompter. Tajnu njihovog čudesnog pamćenja sam, dakle, otkrio. Ali tajna njihovog novinarskog autoriteta nije bila u teleprompteru.

Nju je bilo mnogo teže steći.

Među imena velikih novinara tog vremena moj otac je redovno ubrajao još jedno – Hajrudina Somuna. Kada god bi se pojavio na televiziji, Somun je imponirao znanjem, autoritetom i osobenim stilom. Govorio je uglavnom o međunarodnoj politici, ali na način koji je i veoma složene događaje činio razumljivim. Razlikovao se po tome što je jedini u to doba u kameru gledao izravno, ne putem "idiota". Iza njegovih analiza osjećalo se nešto što danas sve rjeđe srećemo u medijima: ogromno znanje stečeno mnogo prije nego što je trebalo napisati tekst.

Generacija brontosaurusa

Godinama sam imao privilegiju da se družim s nekima od najboljih sarajevskih novinara – Mehmedom Halilovićem, Zlatkom Dizdarevićem, Gojkom Berićem, Emirom Habulom i drugima. Jednom ili dva puta mjesečno nalazili bismo se, najčešće kod Ene. Naša druženja gotovo redovno završavala su na isti način. Oni bi jadikovali nad tim na šta je spalo novinarstvo, a ja bih pokušavao da ih uvjerim da moramo prihvatiti jednu neprijatnu činjenicu: mi pripadamo generaciji novinarskih brontosaurusa.

Vrsta kojoj smo pripadali praktično je izumrla. Novinarstvo kakvo smo poznavali i kakvo su njegovi najbolji predstavnici praktikovali u Bosni i Hercegovini i nekadašnjoj Jugoslaviji gotovo je nestalo. U današnjim medijima sve je manje prostora za znanje, iskustvo, istraživanje, autorski integritet i, možda najvažnije, spremnost da se postavljaju pitanja koja neko ne želi čuti. Kada danas govorimo o medijima, zapravo vrlo često govorimo o njihovim vlasnicima. Svaki medij prije ili kasnije počne ličiti na svog vlasnika. A vlasniku koji medij posmatra kao samo jednu stavku u portfoliju svojih poslova ozbiljan, samostalan novinar često predstavlja problem.

Dobar novinar postavlja suvišna pitanja. Ima vlastito mišljenje. Provjerava. Sumnja. Ne razumije uvijek šta je "interes firme". Upravo zato su autori poput Hajrudina Somuna danas rijetkost.

Tekst iz Ankare koji nisam zaboravio

Somun mi je nekoliko puta, sa svojom karakterističnom ljubaznošću i skromnošću, pripisivao zaslugu što sam ga poslije diplomatske karijere nagovorio da se ponovo ozbiljnije vrati novinarstvu. Ako u tome i ima neke moje zasluge, onda je jedan događaj posebno pamtim. Ispričao mi je šta se dogodilo 4. septembra 1995. godine u Ankari, u vrijeme pregovora koji su prethodili Daytonu. Njegovo svjedočenje o okolnostima u kojima je bosanskohercegovačka delegacija prihvatila naziv "Republika Srpska" ostavilo me zaprepaštenim. Molio sam ga da to napiše za Dane, koje sam tada uređivao. Napisao je. Za 18 godina koliko sam vodio i uređivao Dane objavili smo hiljade tekstova.

Taj Somunov tekst smatram jednim od najvažnijih koje smo ikada objavili. Ne samo zbog onoga što otkriva o jednom od presudnih trenutaka novije historije Bosne i Hercegovine nego zbog mnogo univerzalnije pouke. Pokazuje koliko historija ponekad zavisi od pojedinaca koji se, sticajem okolnosti, nađu u prostoriji u kojoj se donose odluke čije će posljedice osjećati stotine hiljada ili milioni ljudi, decenijama nakon što su potpisnici tih odluka nestali sa historijske scene. Zbog toga bi to svjedočanstvo trebalo biti obavezna literatura za svakoga ko pretendira da se bavi ozbiljnom politikom i diplomatijom.

Historija se, naime, ne događa samo narodima i državama. U određenim trenucima ona dospije u ruke nekoliko konkretnih ljudi. A tada postaje presudno ko su ti ljudi: koliko znaju, kakvo iskustvo imaju, koliko razumiju posljedice svojih odluka i kakav moralni kapacitet posjeduju. Zato su važni svjedoci. Zato su važni mediji. I zato su važne knjige poput Ah, taj Balkan.

Erudicija koja se ne može odglumiti

Postoji nešto po čemu se Somunovo pisanje odmah prepoznaje – erudicija. U njegovim tekstovima politika nikada nije samo politika. U analizama geopolitike, ratova, Balkana, Mediterana ili Bliskog istoka pojavljuju se historija, književnost, umjetnost i poezija. Posebno poezija. Somun čitaocu približava pjesnike i kulture zemalja o kojima većina nas zna veoma malo. Nazim Hikmet ili Mahmud Derviš kod njega nisu ukrasi kojima autor demonstrira obrazovanje. Oni postaju način da razumijemo društvo, narod ili tragediju o kojoj piše.

Postoji još jedna osobina zbog koje volim njegove tekstove: nisu dosadni. To možda zvuči kao neobična pohvala ozbiljnom autoru, ali nije. Postoji mnoštvo veoma učenih, tačnih i savjesno napisanih tekstova koje je gotovo nemoguće pročitati do kraja. Somun nema taj problem. Jedan od razloga je jednostavan: kod njega ljudi imaju imena i prezimena. Svojevremeno sam, pišući o kolumnama rahmetli Hamze Bakšića, napisao da je Hamza odličan autor, ali da njegovim tekstovima često nedostaju vlastite imenice. Hamza mi je to teško zamjerio i naš odnos poslije toga, na moju veliku žalost, nikada nije bio isti. Kod Somuna vlastitih imenica ne nedostaje. On navodi ljude o kojima govori. Time se izlaže riziku da mu zamjere oni koje spominje, ali i čitaoci koji prema tim ljudima imaju svoje simpatije i antipatije. To je cijena autorskog stava. U knjizi Somun citira misao iz Bhagavad Gite koja, pojednostavljeno kazano, poručuje da čovjek ne treba da se usteže od djelovanja kada na svojoj strani ima moralno pravo. Čini mi se da ta misao mnogo govori i o njemu.

Palestina kao moralno pitanje

To je posebno vidljivo u Somunovom pisanju o Palestini. Njegovi tekstovi o Palestincima nisu samo političke analize. U njima nalazimo historiju, identitet, kulturu, književnost i ljude. Somun Palestince ne svodi na broj poginulih niti na geopolitičku kategoriju. Piše o njihovim pjesnicima, piscima, umjetnicima i životima. Spominje i ubijenog palestinskog pjesnika Refata Alareera i njegovu pjesmu If I Must Die – "Ako moram umrijeti". Na promociji sam razmišljao da tu pjesmu pročitam. Odustao sam jer nisam bio siguran da ću moći.

Možda upravo taj detalj najbolje pokazuje vrijednost Somunovog pristupa. Velike političke tragedije kod njega nikada nisu samo pomjeranje figura na geopolitičkoj karti. Iza njih su uvijek ljudi.

Premijer koji zove ambasadora

Ah, taj Balkan ima još jednu dragocjenu dimenziju. Somun je bio ne samo novinar nego i diplomata, čovjek koji je imao priliku susretati ličnosti koje su oblikovale historiju Balkana, Evrope, Mediterana i Bliskog istoka. Zato knjiga obiluje detaljima koji se ne mogu pronaći u enciklopedijama niti u službenim diplomatskim dokumentima. Ponekad su to naizgled male epizode koje mnogo govore. Jedna od njih odnosi se na četverostrukog turskog premijera Bülenta Ecevita. Ecevit je svojevremeno lično telefonom pozvao Somuna, tada ambasadora Bosne i Hercegovine u Turskoj, tražeći da ga primi. Već sama scena djeluje gotovo nestvarno: višestruki premijer velike države zove ambasadora male Bosne i Hercegovine i pita može li doći kod njega. Somun mu, naravno, diplomatski odgovara da će on doći Ecevitu. Ecevit insistira.  I dolazi u ambasadu. Zašto – treba pročitati u knjizi. Takve epizode čine Ah, taj Balkan mnogo većim od zbirke političkih komentara. To je knjiga svjedoka.

Kada svjedoci nestanu

Dok sam na promociji gledao publiku, učinilo mi se da sam, iako sam nadomak šezdesete, među najmlađima u sali. U tome ima nečeg lijepog, ali i nečeg zabrinjavajućeg. Generacija ljudi koja pamti jedno drugačije novinarstvo polako odlazi. S njom nestaje i ogromna količina iskustva koje nikakav internet, arhiva ili umjetna inteligencija ne mogu u potpunosti rekonstruisati. Zato knjige poput ove imaju vrijednost veću od svoje neposredne aktuelnosti.

Hajrudin Somun pripada novinarskoj vrsti koja gotovo da više ne postoji: autorima kod kojih se podrazumijevalo da prije nego što počnu govoriti moraju mnogo znati; da prije nego što donesu sud moraju mnogo pročitati; i da, kada već javno govore, moraju biti spremni iza svojih riječi stati vlastitim imenom.

Možda smo mi zaista generacija brontosaurusa. Ali ako jesmo, onda je Hajrudin Somun jedan od onih zbog kojih vrijedi sačuvati trag o vremenu u kojem je novinarstvo značilo nešto više od proizvodnje sadržaja. Zato Ah, taj Balkan nije samo knjiga koju vrijedi pročitati. I sačuvati.