Fotografija iz opsade, 20 godina kasnije

Vladimir Vrnoga (lijevo) i nekoliko Bosanaca prevoze drva za ogrjev 27. oktobra 1992. u Sarajevu. Dvadeset godina je prošlo otkako je Vrnoga odslužio tri teške godine u Bosni i vratio se u Sjedinjene Države. Danas živi sa svojom majkom, suprugom i trogodišnjom kćerkom u gradu Chico, sjeverno od San Francisca.

Jesen je 1992. i ledena hladnoća je zavladala Sarajevom. Građani se pokušavaju ugrijati u gradu pod opsadom, skupljajući bilo kakav ogrjev koji mogu, nakon što je u gradu nestalo struje i plina. Iz skrivenih položaja u brdima oko grada, snajperi gađaju u bilo šta što se kreće, počinje Al Arabiya priču o neobičnom susretu dvojice ljudi koje je spojila jedna fotografija iz rata u Bosni.

Fotoreporter AFP-a Patrick Baz snimio je ovu fotografiju 27. oktobra 1992., šest mjeseci nakon što je počela opsada koja će trajati naredne tri godine i postati najduža u modernom dobu. Preko 10.000 ljudi izgubit će svoje živote.

Ta fotografija ispijenog mladog čovjeka koji prevozi ogrjev mogla je lako zauvijek ostati sakrivena u arhivama njegove agencije, ali je zahvaljujući nizu slučajnosti dvadeset godina kasnije dobila novi život.

„Izabrao sam Patrickovu fotografiju kako bih ilustrovao nestašicu u gradu“, pojašnjava BBC-jev novinar Adrian Brown zašto je odlučio baš ovu sliku uvrstiti u svoj multimedijalni projekat na dvadesetu godišnjicu opsade Sarajeva.

Nekoliko mjeseci nakon što je Brownov projekat objavljen, Vladimir Vrnoga, nekadašnja izbjeglica iz Bosne koji živi u Kaliforniji već više od 17 godina, slučajno nalazi svoju ratnu fotografiju na web stranici. Vladimir ne može vjerovati svojim očima.

„Bio sam šokiran. Ta fotografija me je vratila u trenutak kada je snimljena i iznenada, 20 godina kasnije, ponovo sam se našao u Sarajevu u toku rata. Mogao sam namirisati vlagu u zraku, osjetiti žuljeve na rukama od cijepanja drva mesarskom sjekirom... a to je bilo tek što je opsada počela“.

Vladimiru je u to vrijeme bilo 17 godina. Njegova porodica u kojoj je otac bio Hrvat, a majka Srpkinja ilustrovala je harmoniju koja je postojala u Sarajevu prije rata. Upravo se bio upisao na Univerzitet u Sarajevu, na studij Veterine, ali je krvavi konflikt preokrenuo njegove planove i cijeli život, naglavačke.

„Ova fotografija predstavlja svu patnju kroz koju smo prošli“, kaže Vladimir. „Morali smo skupljati drvo za ogrjev kako bismo zagrijali domove i preživjeli. Jedino što smo imali za jelo bila je riža. Snajperi su bili posvuda iznad nas. Pucali su u sve. Pucali su u djecu. Pucali su u mačke.“

Vladimir je morao prekinuti studij i bio mobiliziran u Armiju Bosne i Hercegovine. Uslijedili su iscrpljujući mjeseci borbe. U samo tri sedmice nakon što je otišao na ratište, izgubio je 15 kilograma.

Služenje vojsci je završio krajem 1994. ali je pozvan da se priključi opet samo nekoliko dana kasnije. Ovoga puta, on i njegova majka Milena izbjegli su u Hrvatsku, a potom u Austriju gdje su proveli pet mjeseci u izbjegličkom kampu. U aprilu 1995. napokon su krenuli za Sjedinjene Države.

Danas 38-godišnjak sa suprugom i djetetom, i poslom u velikoj pivari, Vladimir se nikada nije vratio u Bosnu.

Nakon prvobitnog šoka, kontaktirao je novinara BBC-ja koji ga je povezao s Patricom. Fotograf i njegov subjekt, koji do tada nisu znali identitet jedan drugog, razmijenili su e-mailove s nadom da će se sresti jednog dana.

„Vrlo dobro se sjećam dana kad je fotografija snimljena. Išao sam i ugledao fotografa pored puta. Razmijenili smo nekoliko riječi, zatražio sam mu cigaretu. Onda smo obojica nastavili svojim putem“, priča Vladimir.

Patrick, koji je danas direktor fotografije AFP-a za Bliski Istok i Sjevernu Afriku, slabije se sjeća tog trenutka.

„U Sarajevu sam proveo samo nekoliko dana, nisam znao kuda da idem. Dok sam hodao prema borbenoj liniji, naišao sam na ove momke. To je sve čega se sjećam.“ 

Ipak, ponovna veza između njih dvojice pokrenula je moćna sjećanja Libanonskog fotografa, koji je odrastao usred građanskog rata prije nego što je počeo raditi kao fotoreporter sa ratišta širom svijeta.

„U cijeloj karijeri mi se izdvajaju dva rata. Jedan je u Somaliji, državi u kojoj ste mogli biti ubijeni radi ručnog sata – nisu vam ga čak ni tražili, jednostavno bi vas ubili. Drugi je Sarajevo.

U jesen 1992. Patrick i novinar AFP-a Patrick Rahir stigli su u bosansku prijestolnicu.

„Welcome to Hell“

„Dolazak u grad je bio šokantan. Najprije smo putovali kroz srpska sela, gdje se sve činilo normalnim. U jednom trenutku smo prošli pored grafitima išaranog mosta na kojem je neko našvrljao:Welcome to Hell. Od tog trenutka, nalazili smo se u noćnoj mori“, priča Patrick.

„Po dolasku u Sarajevo, osjetio sam nešto slično Libanonu iz svoje mladosti. Ali u Libanonu, rat je bio moja dnevna egzistencija, nisam razmišljao o njemu. U Sarajevo sam stigao svjestan. U Bejrutu, čak i za vrijeme najmračnijih vremena, uvijek smo mogli napustiti grad i pronaći mirno mjesto. Sarajevo je bilo smrtonosna zamka. Moderan grad u kojem ljudi nisu imali šta da jedu i nisu se imali čime grijati. Snajperi su ih ubijali dok su išli po hljeb. U Siriji i drugim ratnim zonama, ljudi su pronašli strategije za ometanje snajpera, poput vješanja crnih plahti duž puteva kako ih snajperist ne bi vidio. Nije bilo ničeg takvog u Sarajevu.“

Baš kao i za Vladimira, hladna bosanska zima se urezala u sjećanje fotografa.