ESI: Slavljenje Ratka Mladića podsjeća na opasne priče koje su vodile ka genocidu

Trideset i jednu godinu nakon genocida u Srebrenici, zločinac Ratko Mladić, komandant Vojske RS koja je u julu 1995. godine ubila više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, sahranjen je u Beogradu uz vojne počasti i tretiran kao nacionalni heroj. Istovremeno, Milorad Dodik, najutjecajniji političar bosanskih Srba, ponovo govori o nemogućnosti zajedničkog života Srba i Bošnjaka i zagovara izdvajanje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine.

Upravo tu činjenicu u najnovijem izvještaju Evropska inicijativa za stabilnost (ESI) vidi kao razlog za ozbiljan alarm. U tekstu pod naslovom "Celebrating Genocide – The horror of failure on the Drina", objavljenom 3. oktobra, ESI upozorava da se u Bosni i Hercegovini i Srbiji vraćaju nacionalističke priče o drevnoj mržnji, nelegitimnim granicama i neizbježnom sukobu, iste one koje su početkom devedesetih pomogle da se opravdaju rat i zločini.

Autor izvještaja Gerald Knaus posebno upozorava na odgovornost Evropske unije, koja je, prema njegovoj ocjeni, nakon godina uspjeha izgubila ključni politički instrument kojim je ranije utjecala na razvoj događaja na Balkanu: vjerodostojno obećanje evropske budućnosti.

Srebrenica kao posljedica višegodišnjeg nasilja

ESI podsjeća da Srebrenica nije bila izoliran zločin, nego vrhunac kampanje nasilja koja je počela mnogo ranije.

Prije rata Srebrenica je bila grad s manje od 6.000 stanovnika, dok je u cijeloj općini živjelo oko 37.000 ljudi. Oko tri četvrtine stanovništva činili su Bošnjaci, a ostatak Srbi. Nakon početka agresije 1992. godine, snage bosanskih Srba, uz djelovanje srpske vojske i paravojnih formacija, provodile su koordinirane napade na Bošnjake duž doline Drine. Desetine hiljada ljudi pobjegle su prema Srebrenici.

Ujedinjene nacije su 1993. godine proglasile Srebrenicu "zaštićenom zonom", a od 1994. godine tamo je bilo raspoređeno oko 400 lako naoružanih pripadnika nizozemskog bataljona. Njihov zadatak bio je pružiti sigurnost za oko 40.000 ljudi, uglavnom izbjeglica. To obećanje nije ispunjeno.

Napad Vojske RS počeo je 6. jula 1995. godine. Zračna podrška koju su tražile nizozemske snage kasnila je, smanjivana je i na kraju otkazana. Srebrenica je pala 11. jula. Između 20.000 i 25.000 ljudi pokušalo je pronaći zaštitu u bazi UN-a u Potočarima. Tokom naredna dva dana muškarci i dječaci sistematski su izdvajani iz mase pred majkama, suprugama, sestrama i kćerkama i odvođeni autobusima.

Istovremeno, između 10.000 i 15.000 muškaraca pokušalo je kroz šume pobjeći iz Srebrenice. Agresorske snage su ih progonile, zarobljavale i odvozile u škole i skladišta sjeverno od Srebrenice. Većina zarobljenih odvedena je na područje Zvornika i ubijena.

Pilica: Kako je izgledalo sistematsko ubijanje

Jedan od najpotresnijih dijelova izvještaja ESI-ja odnosi se na sjećanje na Pilicu, selo u općini Zvornik. Ujutro 16. jula 1995. godine zarobljenici su iz škole u Pilici autobusima odvođeni na obližnje poljoprivredno dobro Branjevo. Muškarci su iz autobusa izvođeni u grupama od po deset, postavljani pred streljački vod i ubijani. Mnogi su imali vezane ruke i povez preko očiju. Ubijanje je trajalo od deset sati ujutro do sredine poslijepodneva. Procjenjuje se da je na tom mjestu ubijeno između 1.000 i 1.200 ljudi.

Istog dana oko 500 zarobljenika, među njima i dvije žene, silom je uvedeno u Dom kulture u Pilici. Vrata su zatvorena, a zatim su unutra počeli pucnjava i bacanje ručnih bombi. Niko ko je tog dana zatvoren u objektu nije preživio. Kada su istražitelji Haškog tribunala godinu kasnije otvorili vrata, pronašli su tragove metaka, eksploziva, krvi i ljudskih ostataka. ESI podsjeća da je upravo na takvim mjestima moguće vidjeti kako je genocid sproveden u praksi, ne kao apstraktni broj žrtava, nego kao organizirano ubijanje ljudi koji su prethodno zarobljeni i odvojeni od svojih porodica.

"Priče koje ubijaju"

Za Knausa, međutim, ključno pitanje nije samo kako je zločin tehnički izveden, nego kako je bilo moguće uvjeriti ljude da takvo ubijanje predstavlja opravdan čin. ESI odgovor pronalazi u nacionalističkim pričama o historijskoj osveti, ugroženosti i potrebi da se "svoj narod" zaštiti od navodnog neprijatelja.

Sedmicu prije napada na Srebrenicu, 28. juna 1995. godine, Mladić je prisustvovao obilježavanju Vidovdana u Bijeljini. Tamošnje okupljanje bilo je povezano s kosovskim mitom i pričom o knezu Lazaru, porazu iz 1389. godine i višestoljetnoj osmanskoj vlasti. Mladić je tada govorio o "svetoj dužnosti" odbrane vlastitog naroda i pravu srpskog naroda koje proizlazi iz prošlosti i sadašnjosti.

Dvije sedmice kasnije, nakon pada Srebrenice, Mladić je pred televizijskim kamerama govorio o "davanju" grada srpskom narodu i osveti "Turcima". Pod tim nazivom nije mislio na neku vojsku Osmanskog carstva, nego na bošnjačke civile koji su 1995. godine živjeli u Srebrenici i čiji su preci stoljećima ranije prešli na islam.

ESI naglašava da sudski postupci pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju nisu pokazali da je riječ bila samo o Mladićevoj ličnoj opsesiji. U presudama je utvrđeno da je riječ o širem političkom projektu kojim se historija koristila za stvaranje slike da Bošnjaci i Hrvati predstavljaju egzistencijalnu prijetnju Srbima. Logika je bila jednostavna i opasna: ili Srbi napadaju prvi ili će biti uništeni. Sigurnost se, prema toj ideologiji, može ostvariti samo stvaranjem etnički homogene države i protjerivanjem drugih.

Sudovi su utvrdili šta se dogodilo

Mladić je optužen pred Haškim tribunalom 25. jula 1995. godine, dok su masovne grobnice još bile iskopavane. Nakon 16 godina skrivanja, uhapšen je u Srbiji 2011. godine. Haški tribunal ga je 2017. godine proglasio krivim za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine te osudio na doživotni zatvor. Žalbeno vijeće je 2021. godine potvrdilo presudu. Presuda je pravosnažna. ESI posebno ističe da je riječ o jednom od najdetaljnije dokumentiranih masovnih zločina pred međunarodnim sudom. Dokazi su uključivali presretnute radio-komunikacije, evidencije goriva i vojnih jedinica, dnevnike brigada, svjedočenja i DNK analize kojima su povezani posmrtni ostaci pronađeni u sekundarnim masovnim grobnicama s prvobitnim grobnicama.

Pred Haškim tribunalom sedmorica muškaraca osuđena su za genocid u Srebrenici, dok je ukupno 18 osoba u Hagu osuđeno za zločine povezane sa Srebrenicom. Pred Sudom BiH osuđeno je još 28 osoba, od kojih 11 za genocid. Istovremeno, dogodilo se nešto što ESI vidi kao važan primjer mogućnosti obnove života nakon genocida: Bošnjaci su se počeli vraćati na područja s kojih su bili protjerani. Obnovljene su sve 23 džamije u općini Srebrenica, dok su u Zvorniku obnovljene džamije koje su bile uništene tokom rata. Prema popisu iz 2013. godine, u RS-u živjelo je više od 200.000 pripadnika naroda koji nisu Srbi, među njima oko 172.000 Bošnjaka i 30.000 Hrvata.

Od osude zločina do slavljenja Mladića

ESI ocjenjuje da se ono što je građeno nakon rata sada ozbiljno urušava. Kada je Ratko Mladić umro 27. augusta 2026. godine u pritvoru UN-a u Hagu, srbijanska država poslala je avion po njegovo tijelo. Na aerodromu u Beogradu kovčeg su iznijeli uniformirani pripadnici Vojske Srbije, a 7. septembra Mladić je sahranjen na Topčideru uz pune vojne počasti. Kovčeg je bio prekriven zastavama Srbije i Republike Srpske, a uz njega su bili generalska kapa, sablja i odlikovanja. Obred je predvodio patrijarh Porfirije. Sahrani su prisustvovali srbijanski ministri, sin predsjednika Srbije Danilo Vučić, ruski ambasador, Milorad Dodik i članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović. Režimski mediji u Srbiji tvrdili su da je ispraćaju prisustvovalo više od 150.000 ljudi, dok je nezavisna procjena, zasnovana na videozapisima, govorila o približno 16.000.

Dan ranije, na beogradskom fudbalskom derbiju između Crvene zvezde i Partizana, navijači Crvene zvezde razvili su veliki mozaik s Mladićevim likom uz poruku "Pravac Potočari", riječi koje je Mladić izgovorio prilikom ulaska u Srebrenicu 11. jula 1995. godine. Vladajući tabloidi danima su Mladića predstavljali kao srpskog heroja i žrtvu Haškog tribunala, uspoređujući ga s junacima kosovskog mita, knezom Lazarom i Milošem Obilićem. O žrtvama genocida u tim pričama gotovo da nije bilo riječi.

Za ESI je posebno opasna poruka koju takva glorifikacija šalje Bošnjacima koji su se nakon 2000. godine vratili u dolinu Drine. Ljudi ponovo žive u Zvorniku i Srebrenici, u kućama u kojima su nekada ubijani njihovi rođaci. Državno sponzorirano slavljenje čovjeka koji je komandovao tim ubistvima, smatra Knaus, može im poslati poruku da ponovo nisu sigurni.

Dodik i povratak političkih poruka iz devedesetih

ESI zatim povezuje glorifikaciju Mladića s današnjom politikom Milorada Dodika. Knaus podsjeća da Dodik nije oduvijek imao ovakav odnos prema Srebrenici. Kada je 1998. godine, uz zapadnu podršku, postao premijer RS, predstavljao se kao političar koji podržava evropski put i NATO. No, godinama kasnije njegov politički narativ se dramatično promijenio. Dodik je 2018. godine Srebrenicu nazvao "insceniranom tragedijom" s ciljem sataniziranja Srba, nakon čega je Narodna skupština RS-a poništila izvještaj iz 2004. godine kojim su bila priznata ubistva iz jula 1995. godine. Danas genocid u Srebrenici naziva "najvećom obmanom 20. stoljeća".

ESI navodi i njegove novije izjave: od tvrdnje iz aprila 2025. da bi Bošnjaci trebali "vratiti se svojoj staroj pravoslavnoj vjeri", preko ponovljenog zagovaranja referenduma o otcjepljenju RS-a i njenom ujedinjenju sa Srbijom, do septembarskih izjava 2026. godine u kojima je govorio da "kršćani" više ne žele živjeti pod "muslimanskom vlašću" i da Bosna i Hercegovina nije mjesto za njih. Knaus upozorava da je to jezik devedesetih: Srbi kao zaštitnici kršćanske Evrope, Bošnjaci kao prijetnja i "Turci", a zajednička država kao neprirodna tvorevina.

U isto vrijeme, ESI ističe veze Dodika s Moskvom i dijelovima američkog političkog kruga. Dodik se u septembru 2026. sastao s Vladimirom Putinom u Kremlju, dok su institucije RS-a, prema izvještaju demokratske manjine Odbora za vanjske poslove Predstavničkog doma SAD-a, od januara 2025. godine platile najmanje 8,9 miliona dolara jedanaest lobističkih firmi u Washingtonu.

EU je izgubila najvažniji instrument

Središnja Knausova kritika ipak je usmjerena prema Evropskoj uniji. Prije dvadesetak godina EU je, prema ESI-ju, imala moćan instrument: vjerodostojno obećanje članstva. Države koje su željele u EU morale su provoditi reforme, jačati demokratiju i vladavinu prava, razvijati ekonomiju i odustajati od nacionalističkih politika i promjene granica silom. Ta perspektiva imala je konkretne posljedice. Između 2000. i 2014. godine pomogla je obnovi Bosne i Hercegovine: povratku manjina, stvaranju jedinstvenih oružanih snaga, državnih policijskih i obavještajnih struktura, saradnji s Haškim tribunalom i procesuiranju ratnih zločina. Srbija je 2011. godine uhapsila i izručila Mladića upravo u trenutku kada je evropska perspektiva djelovala stvarno i privlačno.

Danas je, ocjenjuje ESI, situacija drugačija. Bosna i Hercegovina je zahtjev za članstvo podnijela 2016. godine, a status kandidata dobila u decembru 2022. Međutim, gotovo četiri godine kasnije pregovori formalno nisu počeli. Za BiH, Srbiju, Kosovo i Sjevernu Makedoniju, prema trenutnim planovima, nema ni okvirnog datuma pristupanja. Posljedica je slabljenje evropskog utjecaja. Nacionalističke politike popunjavaju vakuum koji je nastao nestankom vjerodostojne evropske perspektive.

Prijedlog: učiniti granice nevidljivim

Knaus, međutim, ne završava izvještaj upozorenjem, nego prijedlogom. ESI smatra da EU još uvijek ima instrumente kojima može preokrenuti trend. Prvo, evropske vlade moraju jasno govoriti o onome što su međunarodni sudovi utvrdili o genocidu u Srebrenici, uključujući odgovornost onih koji su ga naredili i proveli.

Drugo, ta poruka mora biti povezana s pozitivnom vizijom budućnosti. Umjesto povratka pričama o historijskim neprijateljima, potrebno je ponuditi mogućnost da Srbi i Bošnjaci budu evropski susjedi u zajednici zasnovanoj na zajedničkim pravilima, ljudskim pravima i prosperitetu. ESI predlaže konkretnu viziju do 2030. godine: Bosna i Hercegovina i Srbija, uključujući ljude koji žive uz Drinu, trebale bi imati praktično nevidljive granice s EU susjedima i međusobno, biti uključene u jedinstveno evropsko tržište i dio šengenskog prostora – u zamjenu za ozbiljne reforme.

Prijedlog se oslanja na ideju koju su u junu 2026. predstavili njemački kancelar Friedrich Merz i francuski predsjednik Emmanuel Macron: svojevrsni "Evropski ekonomski prostor plus", odnosno omogućavanje kandidatima koji ispune evropske standarde da dobiju pristup četiri slobode jedinstvenog tržišta – kretanju ljudi, robe, usluga i kapitala – i prije formalnog članstva. ESI predlaže i širenje šengenskog prostora na Zapadni Balkan, uz reforme vladavine prava. Poruka bi, prema Knausu, trebala biti dvostruka: evropska integracija donosi stvarne koristi, ali povratak politici rata, etničkog čišćenja i nacionalističkog nasilja nosi stvarne posljedice.

Konačna ideja izvještaja sažeta je u slici Drine: granice se ne trebaju ponovo crtati kroz sukob, nego učiniti nevažnim kroz integraciju. Jer, zaključuje ESI, ljudi koji su devedesetih godina doživjeli "pakao na zemlji" uz Drinu trebaju dobiti uvjerljivu evropsku budućnost. Ne novu podjelu, nego mogućnost da granice koje su nekada bile linije fronta postanu nevidljive unutar ujedinjene Evrope.