Džemil Hodžić o filmu 'Aleja snajpera - Mom bratu': 'Moja mama prvi put priča o svom ubijenom sinu'

Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992, a okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Ubijani su ljudi, rušeni civilni, kulturni, vjerski objekti, pa čak i bolnice.

U brdima oko Sarajeva bilo je stacionirano 120 minobacača i 250 tenkova JNA, koji su poslije dospjeli u ruke takozvane vojske RS. Cilj im je bio mučenje glađu i demoralizacija stanovništva na najokrutnije načine.

Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete. 

Amel Hodžić u proljeće 1995. godine imao je 16 godina i igrao se sa svojim bratom Džemilom. Njihovo druženje prekinuto je snajperskim hicem pripadnika VRS sa Špicaste stijene. Amel je ubijen, umro je na majčinim rukama, a Džemil je odrastao preko noći.

Amelov brat je čovjek koji stoji iza projekta "Sniper Alley Photo" (Aleja snajpera) i prikuplja fotografije svjetski poznatih ratnih fotoreportera iz perioda opsade Sarajeva od 1992. do 1996. godine.

Na ovogodišnjem jubilarnom 30. Sarajevo Film Festivalu, tačnije 18. augusta u 18 sati u kinu Cineplexx bit će prikazan dokumentarni film Aleja snajpera - mom bratu koji je posvećen Džemilovom bratu, ali i drugoj djeci ubijenoj tokom opsade Sarajeva.

Uoči prikazivanja filma, Džemil Hodžić govorio je za portal Radiosarajevo.ba o bratu Amelu, kulturi sjećanja i projektu The Story Behind The Photo.

Radiosarajevo.ba: Kako je došlo do snimanja filma Sniper Alley - To My Brother?

Hodžić: Nekad u oktobru 2022. godine dobio sam upit od autora filma da organizujemo sastanak u vezi snimanja filma. Preko Instagrama, da budem precizniji. Neko vrijeme smo komunicirali i pratili jedni druge, ali nije bilo ništa konkretno dok nismo zakazali sastanak. Oni su izrazili želju da snimaju dokumentarni film baziran na projektu. Tako se rodilo jedno prijateljstvo i tako je nastao film. Prije svega iz ljubavi i jednog posebnog poštovanja nevjerovatnih ljudi.

Radiosarajevo.ba: Ko se, osim Vas, pojavljuje u filmu?

Hodžić: Pored mene, tu je i moja mama koja prvi put priča svoju priču. Sudbina je htjela da to baš bude sada i u ovom filmu. Također se pojavljuje gospodin Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva. Mirela Geko priča svoju priču. Njoj je sestra poginula u ratu, a trenutno radi u Muzeju ratnog djetinjstva. Alex Elena koji je ujedno i dizajner zvuka i također fotograf koji je dolazio u Sarajevo tokom opsade kao bubnjar Iron Maidena. Glumci Feđa Štukan i Jasenko Pašić. Italijanaki, španski fotoreporteri, novinari i mnogi drugi.

Radiosarajevo.ba: Kako biste Vi predstavili film i zašto je važno da govorimo o agresiji na Bosnu i Hercegovinu?

Hodžić: Iluzorno je reći da nam se opet ne bi desio genocid i opsada, ali je zaista tako. Ako ništa, radi budućih generacija. Film je možda najpovršniji medij koji će zabilježiti neki događaj, ali je svakako najatraktivniji i samim tim najpopularniji. Moramo opominjati i pričati, svako na svoj način. Neko kroz film, neko kroz književnost, umjetnost, novinarstvo, ali moramo pričati koliko god to bilo frustrirajuće i iscrpljujuće. Možda nekad imate osjećaj da nikoga to ne zanima, mislite da ste nevidljivi, vaša poruka ne dolazi na pravu adresu, ali opet, ako bar jedna osoba ima neku korist od tog vašeg rada onda se isplati. Ovaj film bih predstavio kao jednu kap u moru sudbina i uspomena iz perioda opsade i rata.

Radiosarajevo.ba: Po čemu pamtite svog brata Amela?

Hodžić: Kako starim kao da ga bolje poznajem, kao da ga bolje čujem. Vidim ga, osjetim njegovu prisutnost kao kad smo se igrali skupa. Kao da je tu. Vjerovatno mi više fali i na taj način kroz svoju čežnju više i bolje ga se sjećam. Pamtim ga po svemu. Sjećam se kada mi je crtao za školu, kada je on mene crtao dok je vježbao portrete za svoje vježbe. Ostao je u mojim mislima kao autoritet i neko na koga sam se ja ugledao.

Amel je bio umjetnik koji ja nikad nisam mogao postati, a evo bavim se umjetnošću i bavim se Amelom. Podsvjesno pokušavam da budem on i da sačuvam uspomenu na njegov život. Ako neću ja, onda neće niko. Tu sam gdje jesam zbog njega, sasvim neplanski i bez nekog određenog cilja. Sudbina.

Radiosarajevo.ba: Možemo li saznati nešto vše i o dokumentarnom serijalu nazvanom The Story Behind The Photo?

Hodžić: Pored svih ostalih stvari kojima se bavimo možda najviše energije i truda "potrošimo" na ovaj serijal. To je mini dokumentarni serijal koji se bavi fotografima i reporterima koji su pokrivali opsadu grada Sarajeva. Na taj način pokušavamo sačuvati njihova iskustva i sve ono šta su oni prošli u toku svog rada. Samo jedan mali dio kulture sjećanja, ali bih rekao od jedne ogromne važnosti.

Nakon pet godina imamo šest epizoda, a samo u zadnjih 10 mjeseci uradili smo tri, tako da sam optimističan kada je produkcija u pitanju. Prvi put smo dobili neka sredstva za naš rad na ovom serijalu i sada nastavljamo intenzivnije u sljedećem periodu. Već sada imamo zakazano jedno snimanje dok je druga epizoda u montaži. Ako uzmete u obzir da imamo 118 fotografa u našem sistemu i da još najmanje 200 drugih pokušavamo uvrstiti u projekat onda samo zamislite koliko bi mogli epizoda napravili i koliko je to ustvari historije, detalja i korisnih informacija za naše buduće generacije. Idemo malim koracima ka velikim ciljevima. Optimističan sam, nikad nije kasno i sve je moguće. 

*Cristiana Lucia Grilli i Francesco Toscani, vlasnici produkcijskog studija Creative Motion, su režirali ovaj film. Podržali su ga OBC Transeuropa i Napels Humans Rights Festival. Izvršni producent je Ognjen Dizdarević.